Lako i brzo  |  Početna

YouTube facebook

AVENIJA AMERIKA

Oskar diplomatija

Nagrada Američke filmske akademije iranskom filmu ipak nije donela i razvod kulture od politike

Milan Mišić

Najnoviji ritual dodela nagrada američkog filmskog esnafa, Oskara, već bi gotovo bio zaboravljen da nije doneo jedan nesvakidašnji politički momenat koji je postao i glavni događaj trosatnog spektakla koji je po tradiciji i veoma gledana globalna televizijska predstava.

Bila je to, pogađate, dodela Oskara za najbolji film na stranom jeziku delu iranskog režisera Asghara Farhadija ”Razvod: Nader i Simin” (u engleskoj verziji naslovljenom samo kao ”Razdvajanje”). Kada je Sandra Bulok otvarala kovertu sa imenom dobitnika, bio je to dramski momenat u šouu koji je dotle bio uglavnom predvidljiv. Među nominovanima su naime, pored iranskog, bili i filmovi iz Belgije, Poljske, Kanade i Izraela.

Dramu je obezbedio politički kontekst: Izrael preti da će bombardovati Iran da bi sprečio da postane nuklearna sila, a Amerika iz istih razloga Teheranu zateže omču teških sankcija. Po logici stvari i preovlađujućem uverenju da Amerika ima načina da podrži ”dobre momke” na račun ”loših”, trebalo je da bude nagrađen izraelski film, ili da bar iranski ostane bez nagrade. Oskari se, uostalom, dodeljuju u centru američke ”meke sile” , Holivudu, a bilo je već primera da su filmski profesionalci glasali ”na liniji”.

Nagrada iranskom filmu zato je odmah je protumačena u skladu sa njegovim naslovom, kao”razvod kulture od politike”. Ali je ipak uskovitlana ”teška politička prašina”, koju je režiser Farhadi pomenuo u svom pobedničkom govoru.

Sve je ustvari bila politika, pa i sve ono što se događalo od momenta kada je proglašen pobednik. Farhadi je vešto izbegao da se rukuje sa Sandrom Bulok koja mu je uručila statuetu (kao što nije pružio ruku ni Madoni, koja mu je 15. januara za ”Razvod” na Beverli Hilsu uručila ”Zlatni globus”). Može biti da je to zbog razlika u kulturi i posebnom odnosu muslimana prema ženama, ali nije promaklo, pogotovo zbog njegovog imidža kosmopolite, umetnika koji je ”građanin sveta”.

Što se govora tiče, on je ocenjen kao ”direktan i hrabar”, najbolji na ovogodišnjoj Oskar ceremoniji. Uočeno je naravno, da je svoju nagradu Farhadi ponudio ”iranskom narodu koji respektuje sve kulture i civilizacije i prezire neprijateljstva i ozlojeđenost”. Pomenuo je i da je nagrađen ”u vreme kada se govori o ratu, dok političari razmenjuju poruke zastrašivanja i agresije”, ali glavna poenta je ipak bila da se ime Irana izgovara povodom njegove ”slavne kulture”.

Ono što je usledilo, pokazalo je međutim da je rastojanje od kulture do politike veoma kratko i da u ovom slučaju razvoda ipak nije bilo. U Iranu, pobeda je naravno dočekana sa zadovoljstvom (tamo ”noć Oskara” nije direktno prenošena, mada su mogli da je prate oni sa satelitskim antenama) i proglašena kao trijumf nad ”cionističkom državom”. Ali teheranski režim je u delikatnoj dilemi: sa jedne strane Oskar prija nacionalnom ponosu, pogotovo što se ”Amerika poklonila iranskoj kulturi” i što je ”pokoren” Izrael, dok sa druge ne može da prenebregne da je sve to deo prezrenog Zapada i njegovog uticaja.

Čini se da je mnogo zanimljivije bilo reagovanje Izraelaca, koji su pohrlili da u svojim bioskopima vide po čemu je to ”Razvod” bolji od njihove ”Fusnote”, da bi otkrili kako Iran nije samo njegov čvrstorukavši režim, već da su i prepostavljeni neprijatelji, ”oni koji hoće da nas unište”, takođe ljudi sa problemima sličnim njihovim. Neki jevrejski gledaoci su pri tom bili iznenađeni što svi likovi u filmu ”imaju frižidere i mašine za veš”.

Ovde u Americi, neki komentatori su požurili da zaključe kako bi nagrada iranskom filmu mogla da posluži i za ”Oskar diplomatiju”. Kolumnista ”Vsšington posta” Dejvid Ignatijus predložio je tako predsedniku Obami da Farhadija pozove u Belu kuću i time oda ne samo novo priznanje ”čudesnom filmu”, nego i Amerikancima (i ostatku sveta) time pokaže da protivljenje iranskoj politici ne znači i omalovažavanje, već, naprotiv, uvažavanje iranskog naroda i kulture.

Reagovala je predstavnica za štampu Stejt departmenta Viktorija Nuland, sa izjavom da ”Razvod” ukazuje na ”živost i istorijsku veličinu” iranske nezavisne filmske industrije2. Čestitajući Asghar Fahadiju, kazala je i da njegov film”svetu zaista pruža neprocenjivu sliku života u Iranu”.

Nedeljnik ”Tajm” nije međutim propustio da podseti da nezavisna iranska produkcija, koji je filmski fenomen još od 90-tih, i po stilu i uticaju se već poredi sa nekadašnjom ”Praškom školom” filma, ima velike nesporazume sa režimom. U sećanje je prizvan slučaj najrespektabilnijeg iranskog režisera Džafera Panahija koji je zbog svoje podrške opozicionom ”Zelenom pokretu” osuđen na šest godina zatvora (mada kaznu još nije počeo da služi).

Odnos režima prema njemu osudili su Amnesti internešenel, Hjuman rajts voč, šefovi diplomatija Francuske i Nemačke, a peticiju da mu se kazna ukine potpisali su prošlog aprila Martin Skorceze, Stivern Spilberg, Frensis Ford Kopola, Majkl Mur, braća Koen i drugi.

Izvesne, mada mnogo blaže nesporazume sa vlastima imao je i Farhadi, ali je uspeo da ih izgladi. ”Tajm” u tom kontekstu tumači i njegovo izbegavanje da se rukuje sa damama koje su mu u protekla dva meseca u Americi uručivale nagrade, podsećakući na upozorenje moćnih iranskih cenzora da iranski glumci i režiseri za svoje postupke u inostranstvu mogu da odgovaraju kod kuće. Napominje i da ”Razvod”, čiji je budžet bio skromnih 500.000 dolara (dosad je na bioskopskim blagajnama ubrao oko 12 miliona), nije imao nikakvu finansijsku potporu iranske države.

Prvi iranski ”oskarovac” je ovih dana inače u četiri vašingtonska bioskopa, filmska kritika je gotovo jednodušna u pohvalama, ”teška prašina politike” koja ga prati samo povećava interesovanje, a da nije nagrađen, glavni događaj minule ”noći Oskara” po svoj prilici bi bila koščata noga Andželine Džoli, koja je, u skladu sa ”duhom vremena”, već dobila sopstvenu Tviter adresu, sa već 12.000 sledbenika.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana