Lako i brzo  |  Početna

english YouTube facebook

„Kad sam bio u Srbiji...“

Tekst i fotografije Dragoslav Simić urednik sajta

Podatak iz biografije Zagrepčanina Zvonka Maštrovića, koji služi vojsku u Vranju sedamdesetih godina, interesantan je možda samo zbog toga što u Vranju sluša Stanišu Stošića, Pavarotija vranjskih pesama, kako su kasnije Stanišu ocenili i publika i Zvonko. Taj kratak vojnički susret sa Stanišom i njegovim pevanjem, izgleda da je trajno uticao na život našeg Hrvata.

Biće ovo kratka rekonstrukcija tih odnosa, nas i njih.

Isti Maštrović, vlasnik i direktor knjižare i izdavačke kuće „Nova stvarnost“ u Zagrebu, javlja mi telefonom u petak 24. oktobra 2014. godine: „Na putu sam za Beograd, nadam se da se vidimo na sajmu knjiga. Zvonko“.

Ostaje zabeleženo da se još iz „jugoslovenskih dana“ bavi osnovnim poslom, prodajom i izdavanjem knjiga. Dolazi na sajmove u Beograd redovno. Sa današnjeg stanovišta, odličan poslovni potez čini sredinom devedesetih jer otkupljuje, sakuplja, dobija na poklon, uzima sa otpada, odnosi sa reciklaže papira, iz antikvarnica, iz zagrebačkih knjižara, zaostala ćirilička izdanja knjiga koja više niko nije hteo da kupi u Hrvatskoj. Među tim knjigama bilo je i latiničnih izdanja objavljenih „sa ove, naše strane“. Radilo se o ogromnom tiražu. Hiljade primeraka ne samo pojedinačnih naslova nego sabranih ili celokupnih dela pojedinih pisaca iz Srbije i Bosne smeštane su u Zvonkove magacine na Kaptolu u Zagrebu, sve u vreme kada je izgledalo da se Srbi i Hrvati nikad neće izmiriti. Posle dve hiljadite dolazi kamionima punim onih knjiga, godinama na sajmove u Beograd. Plaća uredno carinu i ostale uvozne dažbine, a svoj „tovar“ iznosi pred kupce po niskim cenama. U prvom trenutku bilo je neverovatno, videti na hrvatskom štandu, da se ćirilička izdanja objavljena u Srbiji, do 1990. godine, sasvim nova, kao da su sad izašla iz štamparije, prodaju. Bio je to pravi sajamski muzej štampane knjige koja je mogla da nosi oznaku “made in Serbia“. Tako je ove knjige vešt trgovac Zvonko sačuvao od propasti. Pred kupcima defilovala su svojim izdanjima sva nekadašnja velika, a tada već propala izdavačka preduzeća, ali i ona koja nije zahavatio val privatizacije, kao BIGZ, Narodna knjiga, Nolit, Rad, Jugoslavija, Prosveta, SKZ, Bratstvo jedinstvo i druga.

U „tom muzeju srpske knjige“ upoznajem Maštrovića na sajmu te godine kada je došao sa prvim tovarom uvezene srpske knjige, rodom iz Jugoslavije, u Beograd.

Govoreći otvoreno, i na sajmovima knjiga piju se rakija i vino više nego na specijalizovanim sajmovima ovih pića. To svi znaju i nije tajna da svaki izdavač, učesnik sajma ima svoju zalihu kojom nudi goste. Ni Zvonko nije izuzuzetak. „Šljivovica, veli, iz Prokuplja od prijatelja ~ nudi Zvonko. Prijateljska čašica se ne odobija. Ali sledeće godine na novom sajmu knjiga u Beogradu, Zvonko nudi opet rakiju iz Prokuplja. Više nisam bio samo posetilac njegovog štanda nego sada dolazim kod starog prijatelja. A kad je takav odnos među ljudima onda započinje i drugačiji razgovor, prisniji. Slušam ga kako govori o Vranju i Staniši, a iz očiju suze. Staniša je umro 2008. godine. Govori emotivno, iz srca. Nagovaram ga da priču snimim za radio. „Ma pusti radio, veli. Da ti sipam onu iz Prokuplja.“ Bunim se. Tražim dalmatinsku, lozu njegovog rodnog kraja. Kajkavac se uvredio. „Nemaš ti pojma šta je rakija, a onda sledi priča o Prokuplju, pa o Nišu, o Kruševcu i Kraljevu, Tekiji i Kladovu... Nisam profesionalni biograf, ne beležim ništa, a on priča ljudski u zanosu o našim ljudima, bez kritičke tačke.

Vidi se nije čitao stihove Pere Pajića: „Kad sam bio u Srbiji, Srbija je na robiji...“

Vratimo se knjigama. Prodao je uglavnom Zvonko one knjige iz Hrvatske, skoro do poslednje. Koje je sve nove naslove objavila „Nova stvarnost“ nije predmet ove priče. Ali kada sam aprila ove godine bio u Zagrebu poslom kod Budimira Lončara nekadašnjeg jugoslovenskog ministra spoljnih poslova, (link Budimir Lončar govori), povodom rada na njegovoj biografiji za moj sajt, zove me Zvonko telefonom: „Vodim te na ručak (gde) kod Srbijanca, u restoran na Maksimiru“, najbolji roštilj u Zagrebu...

O čemu smo tamo tokom ručka pričali nije ni važno, ali može se pretpostaviti koju smo rakiju pili, isključivo po želji domaćina koji me je na taj ručak pozvao. Dok sam srkutao onu „prokupačku“ koja baš i nije bila neka „za pamćenje“, nametala se misao i pitanje: Šta sve Vranje može da učini od čoveka, ako je pesma prava, ako je Staniša peva za pravog čoveka?!

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Postavljeno: oktobar 2014.

Politika

Драгослав Симић

Кад сам био у Србији...

Хиљаде примерака не само појединачних наслова него и сабраних дела појединих писаца из Србије и Босне смештано је у Маштровићеве магацине на Каптолу у Загребу

Податак из биографије Загрепчанина Звонка Маштровића, који служи војску у Врању седамдесетих година, интересантан је можда само због тога што у Врању слуша Станишу Стошића, Паваротијаврањских песама, како су касније Станишу оценили и публика и Звонко. Тај војнички сусрет са Станишом и његовим певањем изгледа да је трајно утицао на живот нашег Хрвата.

Исти Маштровић, власник и директор издавачке куће „Нова стварност” у Загребу, јавља ми се телефоном у петак 24 октобра 2014: „На путу сам за Београд, надам се да се видимо на Сајму књига.”

Остаје забележено да се још из „југословенских дана” бави издавањем и продајом књига. Долази на сајмове у Београд редовно. Са данашњег становишта, одличан пословни потез чини средином деведесетих јер откупљује, сакупља, добија на поклон, узима са отпада, односи са рециклаже папира, из загребачких књижара, заостала ћириличка издања која у Хрватској више нико није хтео да купи. Међу тим књигама било је и латиничних издања објављених „са ове наше стране”. Хиљаде примерака не само појединачних наслова него и сабраних – целокупних дела појединих писаца из Србије и Босне смештано је у Звонкове магацине на Каптолу у Загребу, у време када је изгледало да се Срби и Хрвати никад неће измирити. После 2000. редовнодолази камионима пуним оних књига на сајмове у Београд. Плаћа царину и остале дажбине, а свој „товар” износи пред купце по ниским ценама. У првом тренутку било је невероватно видети да се на хрватском штанду продају ћириличка издања објављена у Србији, до 1990, сасвим нова, као да су сад изашла из штампарије. Био је то прави сајамски музеј штампане књиге која је носила ознаку мејд ин Србија. Тако их је вешт трговац Звонко сачувао од пропасти. Пред купцима су са својим издањима дефиловала сва некадашња велика, а тада већ пропала издавачка предузећа, али и она која није захватио вал приватизације – БИГЗ, „Народна књига”, „Нолит”, „Рад”, „Југославија”, „Просвета”, СКЗ, „Братство јединство” и друга.

У том музеју српске књиге упознајем Маштровића још кад је дошао с првим товаром на сајам.

Говорећи отворено, и на сајмовима књига пију се ракија и вино, готово као на специјализованим изложбама ових пића. И није тајна да сваки издавач, учесник сајма има своју залихукојом нуди госте. Ни Звонко није изузетак: „Шљивовица, из Прокупља од пријатеља.” Пријатељска чашица се не одбија, али следеће године на новом сајму књига у Београду опет Звонко нуди ракију из Прокупља. Више нисам био само посетилац његовог штанда него сада долазим код старог пријатеља.Слушам га како говори о Врању и Станиши, а у очима му сузе. Станиша је умро 2008. године. Наговарам га да причу снимим за радио. „Ма, пусти радио”, вели. „Да ти сипам онуиз Прокупља.” Буним се. Тражим далматинску лозу његовог родног краја. Кајкавац се увредио. „Немаш ти појма шта је ракија”, а онда следи прича о Прокупљу, Нишу, о Крушевцу, Текији и Кладову... Прича у заносу, без критичке тачке.

Види се, није читао стихове Пере Пајића: „Кад сам био у Србији, Србија је на робији...”

Вратимо се књигама. Продао је углавном Звонко оне књиге из Хрватске. Које је наслове објавила „Нова стварност” није овде тема. Али кад сам априла ове године другим поводом био у Загребу, зове ме Звонко телефоном: „Водим те на ручак код Србијанца, у ресторан на Максимиру.”

О чему смо током ручка причали није важно за овај текст, али може се претпоставити коју смо ракију пили. Док сам сркутао ону „прокупачку” која баш и није била нека „за памћење”, наметала ми се мисао: шта све Врање може да учини од човека, ако је песма права и ако је Станиша пева!

Новинар и публициста
Драгослав Симић
објављено: 01.11.2014.

КОМЕНТАРИ

Veselin Radovic | 01/11/2014 17:22

Kamo srece da je bilo vise Zvonka Mastrovica medju svim bivsim jugo.narodima, ne bi svi skupa bili tu gde smo.Nadam se da ce vecina ipak shvatiti kod svih da ono sto smo nekada imali zajednicko ipak nije bolo tako lose iako mnogi jos krive one druge a ne sebe."Um caruje snaga klade valja."

Lidija Ristic | 01/11/2014 18:55

O tempora, o mores!

Шумадинац са планине | 01/11/2014 19:45

Што би рекли стари Шумадинци за нешто што је добро, као ова прича о Звонку, ,,Е, вала, љуцки!

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Srodni link: Autor sajta

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana