Početna  |  Kontakt Simić

english YouTube facebook pretraga

Ranko Bugarski: Apel zdravom razumu

Dragoslav Simić

Politika, Kulturni dodatak, subota 17. april 2021.

Zašto bih se ja identifikovao sa jednim jezikom i jednim pismom kad je moje iskustvo u tim domenima neuporedivo šire i bogatije, kaže Ranko Bugarski.

Naš sajt www.audioifotoarhiv.com je nekomercijalan. Izdržava se od dobrovoljnih priloga. Podržite ga donacijom.
Adresa urednika: Dragoslav Simić sicke41@gmail.com. Budite prvi koji će svojim novčanim prilogom podržati ovo kulturno dobro kome zbog nedostatka sredstava preti gašenje.

ISTORIJA IZ FIOKE

Ranko Bugarski:

Turistički biro u Puli

Naravno, bilo je i većih problema. U isto to vreme otprilike ili par godina kasnije zatekao sam se u Puli. I ostaću u Puli samo da prenoćim pa idem dalje. Odem u prvu turističku agenciju tamo na trgu, i kažem šta mi treba. Tamo je žena koja govori za mene normalan srbskohrvatski, da mi adresu gde mogu dobiti prenoćište. Odem ja na tu adresu. Pozvonim. Pojavi se neka žena, malo starija. I počne nešto da priča. Ja njoj kažem zašto sam tu. Ona meni priča. Ja ni jednu jedinu reč ne razumem. Shvatio sam tek mnogo kasnije šta je ona govorila: lokalnim istroromanskim dijalektom koji je inače na umoru. Vrlo malo sveta je već tada njime govorilo. Ali pošto ja ništa živo nisam razumeo, potegnem natrag i vratim se u taj turistički biro. Tu ženu povedem, ona ode sa mnom i bude moj tumač. I meni je to bilo jako zanimljivo: u sopstvenoj zemlji imam tumača pošto ne mogu da se snađem u jeziku. Eto tako, to je ovih nekoliko sličica samo da pokažu tu vrstu zanimanja za jezik. Ona me je povela u jednu oblast koja me privlači sve do današnjeg dana, a to su verbalne igre.

O nazivu jezika o kojem govorimo

U vreme mog rođenja i ranog detinjstva njegov službeni, ustavni naziv bio je srpsko-hrvatsko-slovenački (simetrično prema nazivu Kraljevine SHS), koji se javljao samo u strogo zvaničnim kontekstima. Potom je došao rat, okupacija, NDH. Taj isti jezik sad se zove hrvatski, i ja u školi učim hrvatski. Završi se rat. To postaje srpskohrvatski, i ostane tako jedno duže vreme. Ja 1961. godine pređem u Beograd, gde je taj jezik takođe srpskohrvatski. Ali posle nekog vremena postaje srpski, zvanično i ustavno, jer sa raspadom Jugoslavije srpskohrvatskog zvanično više nema. (Druga je stvar što on nezvanično živi i dalje; ja sad govorim o zvaničnim nazivima). A za to vreme taj moj jezik, koji sam poneo iz Sarajeva, u samom Sarajevu i Bosni i Hercegovini se utrostručio: od jednog su nastala tri jezika – srpski, hrvatski i bosanski. Premda građani Sarajeva i dalje govore manje-više isto, zvanično su to tri različita jezika.

Pitanje jezičkog i grafičkog identiteta

Naime, postoji evropska tradicija, koja vuče koren negde od kraja XVIII veka, proteže se kroz ceo XIX i ponegde i XX vek, preživljavajući, kao ovde, i u XXI veku. To je uverenje da dve suštinske stvari određuju identitet svakog pojedinca. Prvo – njegova etnička ili nacionalna pripadnost, i drugo, maternji jezik. Tako imate te dve rubrike u popisima stanovništva, nacionalnost i maternji jezik. Posredi je jedno tipično romantičarsko i nacionalističko shvatanje jezika: ti si rođenjem određen za ceo život po narodu u kome se rodiš i po jeziku s kojim se rodiš. One druge jezike koje kasnije naučiš možeš uspešno da koristiš, ali to nije tvoj identitet.

Po mom ličnom iskustvu ovo nikako nije tačno. Pojam identiteta je jako složen. Ima više nivoa, i promenljiv je u vremenu. Pored nacionalnog ili etničkog identiteta postoje npr. konfesionalni , profesionalni, rodni, generacijski identitet itd. Ima ih više. I zašto bi samo ova dva bila važna a svi ostali nevažni? Ja, na primer, ne smatram da se moj jezički identitet iscrpljuje u maternjem jeziku, kako god ga zvao. Ja sam ga celog života zvao srpskohrvatski, i nastavljam tako da ga doživljavam, iako ga sada češće zovem srpski. A kako sam već rekao, odrastao sam sa dva jezika, pa bih mogao da kažem da je moj jezički identitet srpskohrvatski plus engleski kao drugi jezik. Ali ja čak ni tu ne bih stao, nego to malo širim, pa kažem da moj jezički identitet obuhvata sve jezike koje u nekoj meri znam i njima se u nekoj meri služim. Mislim da je ovo jedno bogatije i slojevitije, perspektivnije poimanje identiteta.

Isto to važi i za pismo. Imamo danas aktuelne rasprave oko ćirilice i latinice u Srbiji. Ovde nam se servira, ne samo sad nego već dosta dugo, da čovek mora da bude, kako se danas kaže, ili “ćiriličar” ili “latiničar”, dakle da se služi ili ćirilicom ili latinicom. Pa se onda kaže da je ćirilica jedino srpsko pismo, a ono drugo je hrvatsko. Ali to uopšte ne mora da bude slučaj, i po mom uverenju to naprosto ne važi za jako veliki broj govornika srpskog jezika, koji su odrasli sa dva ravnopravna pisma. Možda donekle i važi za najmlađe generacije, ali za nešto starije, a pogotovo za dosta starije generacije kojim i ja pripadam, ta dva pisma su podjednako prirodan deo našeg jezika, opet kako god nazvanog.

Drugim rečima, moj grafički identitet u ovom jeziku je ćirilica plus latinica. Pa onda to proširujem kao i u slučaju jezika, pa kažem da moj kompletan grafički identitet obuhvata oba pisma srpskog ili srpskohrvatskog jezika i druga pisma koje umem da čitam. Zašto bih se ja identifikovao sa jednim jezikom i jednim pismom, kad je moje iskustvo u tim domenima neuporedivo šire i bogatije.

Ranko Bugarski

Zajednički jezik

Taj pojam postoji odavno i u raznim kontekstima. Ali kao naziv ili termin koristi se poslednje dve-tri godine u državama regiona (sad više ne mogu da govorim o Jugoslaviji nego o Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori). Zašto kažem u poslednjih nekoliko godina? Zato što je tokom 2016. godine jedna velika grupa – ako smem da kažem malo slobodnije - zabrinutih intelektualaca i umetnika iz sve četiri države regiona došla do zaključka da se preteralo, u svim tim državama, u razbijačkoj delatnosti na području jezika.

Kako je došlo do toga? Početnu inspiraciju je dala knjiga Snježane Kordić “Jezik i nacionalizam” koja je izašla u Zagrebu 2010. godine. Ali na osnovu te u velikoj meri prevratničke knjige jedno kulturno udruženje, regionalno ali stacionirano u Beogradu, koje se zove “Krokodil”, a na čijem je čelu pisac Vladimir Arsenijević, došlo je na ideju da bi valjalo organizovati jedan projekat koji bi činio niz konferencija o toj temi. I to je ostvareno. Održane su četiri konferencije. Ustanovilo se da je bez ikakvih problema bilo moguće okupiti toliki broj učesnika u svakoj od tih država. Ali uvek izmešano: na svakoj konferenciji su bili ljudi iz celog regiona i predstavnici različitih profesija. I naravno, bitan deo svega toga je bilo učestvovanje publike. Konferencije su bile jako posećene i valjano medijski propraćene.

Prva konferencija je bila u Podgorici, druga u Splitu, treća u Beogradu a četvrta u Sarajevu. Na poslednjoj konferenciji rodila se u glavama nekoliko mladih lingvista iz Bosne i Hercegovine ideja da bi bilo dobro na osnovu snimljenih materijala, izlaganja i diskusija, sačiniti jedan kratak dokument koji bi se onda ponudio javnosti, a koji bi sadržao neke od ideja vodilja celog tog poduhvata. To je onda bačeno na papir i sačinjena je prva verzija, potom poslata na mišljenje odabranim predstavnicima različitih struka iz svih zemalja regiona, tako da ju je videlo tridesetak ljudi, među kojima i ja. To je dakle bio kolektivan rad, ne bilo kog pojedinačnog autora.

I kad je manje-više usaglašena jedna verzija, kažem manje-više jer se nisu svih trideset sa svime složili ali velika većina jeste, u Sarajevu je 30. marta 2017. godine na posebnoj konferenciji za štampu javno predstavljen kratak dokument nazvan “Deklaracija o zajedničkom jeziku”, uz prateću podršku prvih 225 ljudi pozvanih da ga potpišu ako to žele.

Šta je suština ideje o zajedničkom jeziku?

Suština je u tome da su, po osećanju svih ovih ljudi i mom ličnom, političke i jednim delom akademske elite u sve četiri države regiona otišle predaleko u rasparčavanju jezika zbog svojih grupnih ili ličnih interesa, koji su prilično očigledni. Nije popularno danas govoriti o jezičkom zajedništvu. Mnogo je lakše i unosnije govoriti o razlikama. Tako će u Hrvatskoj reći: Ma kakav srpski, nemamo mi nikakve veze, hrvatski je potpuno odelit od srpskog. Nacionalisti u Crnoj Gori reći će da crnogorski nikako nije isto što i srpski, kao što i Crnogorci nisu Srbi. Srpski nacionalisti ovde će reći: Kakav hrvatski, kakav crnogorski, kakav bosanski – sve je to srpski, samo pod drugim imenima. To je probitačnije. Međutim, Deklaracija je motivisana praktičnim razlozima, situacijom na terenu. Nisu tu posredi nikakva visoka politika niti kultura, nego realni problemi sa kojima se susreću obični ljudi u svom svakodnevnom životu.

Kakvo je obrazovanje

Čuli ste za jednu neobičnu instituciju koja se zove “Dve škole pod jednim krovom”. Taj izraz rodio se u Bosni i Hercegovini. Tačnije, u njenom federalnom delu. On označava podelu školske dece formalno prema maternjem jeziku a faktički prema nacionalnosti. Tako se podižu generacije mladih nacionalista, što jako odgovara lokalnim političkim partijama. To je suština. A izgovor je da svako ima pravo na obrazovanje na svom maternjem jeziku, što je evropska vrednost. Ali u čemu je vic? Evropski dokumenti nisu pisani za ovdašnju situaciju. Evropski, a i drugi svetski dokumenti, pisani su za situacije kad su ti maternji jezici i faktički različiti jezici. Pa onda ima smisla i razloga da se insistira na obrazovanju dece na njihovom jeziku, što je jedno od osnovnih jezičkih i ljudskih prava. To je onda sasvim u redu. Ali problem nastaje jedino u našoj situaciji, jer naša četiri jezika u stvarnosti nisu različiti jezici, nego se razlikuju najviše po imenu, samo donekle po rečniku i vrlo malo po glasovnoj i gramatičkoj strukturi.

Kako to izgleda u praksi, na terenu? Izgleda tako da sva ta deca govore jednim jezikom, čim se maknu iz škole govore potpuno isto. Ali u školi slušaju odvojenu nastavu: odvojeni su razredi, odvojene učionice. odvojeni spratovi, odvojeni ulazi u školsku zgradu. I u nekim slučajevima čak odvojeni zidom posred školskog dvorišta. Dakle totalni aparthejd, usred Evrope u XXI veku. To je apsolutno katastrofalno. Deci se ne dozvoljava ne samo zajednička nastava nego i druženje na hodniku ili u školskom dvorištu u vreme odmora. Jedino mesto gde su mogli da se druže bili su, s oproštenjem, toaleti. To su bili u većini škola uniseks toaleti, prema tome tu su odlazili da popuše cigaru i da se druže. I neke ljubavne veze su se tamo začinjale. Ovo znam iz knjige jedne mlade žene koja je završila mostarsku gimnaziju pod ovim uslovima, potom izbegla u Ameriku i tamo studirala antropologiju. Ona se zove Azra Hromadžić, a knjiga nosi naslov “Samo Bosne nema”, s podnaslovom “Mladi i stvaranje države u posleratnoj Bosni i Hercegovini”. Ona je tu situaciju vrlo zorno opisala.

U Republici Srpskoj ima sličnih problema. U Konjević polju blizu Srebrenice postoji škola koja je otvorena specijalno za decu povratnika – muslimanskih izbeglica iz Bosne i Hercegovine. Ali u toj školi deca ne mogu da svoj jezik zovu bosanski, kao što ga zovu u Federaciji Bosne i Hercegovine, i kao što ga zove bošnjačka manjina u Srbiji, nego jezik mora da se zove bošnjački a radi se po udžbenicima i sa nastavnicima iz Srbije. I obavezno na ćirilici. To je izazvalo probleme i štrajkove. Deca nisu odlazila u školu. (U Federaciji je takođe bilo đačkih štrajkova). A sličnih pojava ima i drugde: u Vukovaru, gde se srpska i hrvatska deca odvajaju, i u Sandžaku, gde se razdvajaju bošnjačka i srpska deca. A svi govore isto, ali se razvrstavaju po etnicitetu. To je najdrastičnije.

U Bosni i Hercegovini takođe je veliki problem: apsolutno nepotrebno umnožavanje svega i svačega. U reprezentativnim telima, u parlamentu, kao i u nekim nižim telima, svi pisani materijali za poslanike moraju da budu na tri jezika i dva pisma, kako bi svaki poslanik mogao na svom jeziku i svom pismu da čita taj materijal . Jer inače, zaboga, ne bi to razumeo. A naravno i ti poslanici svi govore isto, kao i ona deca. Koji je to apsurd i koji je trošak.

Ne poštuje se tekst koji je napisao neki lokalni novinar nego to prolazi obaveznu lekturu, pa onda nacionalnost novinara određuje vrstu ispravki koje će biti napravljene. Ako je on Srbin, ne sme nijedna reč da bude izrazito “bosanska”. Jedan od apsurda je to što je Meša Selimović, koji je bio u svoje vreme direktor drame u Narodnom pozorištu u Sarajevu, posmrtno igran u tom istom pozorištu u jednoj redigovanoj, lektorisanoj verziji. Njegov autorski tekst i jezik nisu poštovani, jer bi on navodno trebalo da bude Bošnjak, ma kako se sam izjašnjavao, pa mu je onda i tekst “bosniziran”.

Problemi u sudstvu, opet sa pozivanjem na međunarodne dokumente o poštovanju maternjeg jezika. Jedan vozač kamiona u Sandžaku, koji je Bošnjak, izazvao je neku saobraćajnu nesreću pa ode na sud zbog toga. Ali njemu ne može da se sudi zato što, ako je dovoljno promućuran i ako ima veštog advokata i dovoljno para da plati tog advokata, on će da insistira da mu se sudi na njegovom maternjem jeziku, a to nije srpski nego bosanski. I sav materijal: optužnica, odbrana itd. – sve mora da bude na njegovom bosanskom jeziku. Ali ima tu jedno ali: nema ovlaštenih sudskih tumača za ta dva jezika. I šta se dešava? Posle nekoliko godina optužnica zastareva. Pošto nije mogao da se vodi proces, čovek je pušten na slobodu. Ako mislite da je ovo vrhunac, nije još. Naime, zbog takvih slučajeva zastarevanja posle nekoliko godina je imenovano pet sudskih tumača između bosanskog i srpskog jezika, i sad to valjda ide bez zastoja. Ovo je dovoljno da se vidi do kojih apsurda dovodi insistiranje na različitosti jezika u ime očuvanja nacionalnog ili kulturnog identiteta.

”Deklaraciji o zajedničkom jeziku” je pre svega izraz zabrinutosti većeg broja pripadnika građanske inteligencije iz celog regiona a različitih profesija u vezi s jezikom, kao svojevrsna reakcija na opisanu situaciju. Ovde je reč o pitanjima iz domena jezičke politike, odnosno političkih odluka u vezi s jezikom: kako će se jezici zvanično zvati, koji će biti u službenoj upotrebi, itd. Sama Deklaracija nema političku pozadinu. Svi ti ljudi što su se okupili oko nje su različiti po svemu: po državi, po profesiji, po političkim uverenjima i po čemu god hoćete, i ne čine nikakav politički definisan kolektiv. Deklaracija nije politički definisana i nema institucionalnu potporu: nijedna institucija ne stoji iza nje. To je jedan zov, jedan apel, jedna inicijativa grupe građana upućena vlastima. Ali ne samo vlastima nego i široj javnosti, a uz to – kako neki vole da kažu – i samom zdravom razumu.

Višejezičnost

U zaključku, mislim da ovaj naš razgovor - koji se, kako vidim, uveliko pretvorio u svojevrstan ispovedni monolog – pokazuje kako je jezik, koji je u velikoj meri i na razne načine obeležio ceo moj život, odigrao ključnu ulogu u mom intelektualnom formiranju. A ako bi trebalo da izdvojim jedan posebno važan aspekt takvog njegovog dejstva, to bi bila moja stalna izloženost, još od ranog detinjstva pa nadalje, i drugim jezicima i kulturama, koja mi je omogućila da stvari i pojave sagledam iz više perspektiva. Jednom rečju, negovanje višejezičnosti izgleda mi, na osnovu ličnog iskustva, kao zadatak dana – pogotovo u današnjem svetu, obeleženom procesima globalizacije sa neizvesnim ishodom.

Ceo tekst biće objavljen u knjizi koja je u pripremi GLASOM PISANA ISTORIJA.

Postavljeno: april 2021.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Autor sajta  Kratka biografija Dragoslava Simića, osnivača sajta www.audioifotoarhiv.com
Dragoslav Simić Video zapis - O knjigama koje govore: Veče Dragoslava Simića. Narodna biblioteka Kruševac. Novinarka Maja Martinović, (Radio televizija Kruševac) 2006.
Dragoslav Simić je ekspert za proizvodnju radio programa o čemu svedoči ovaj sajt na kome možete čuti 1000 dokumentarnih radio emsija Dragoslava Simića: opširnije vidi

sicke41@gmail.com

english   YouTube   facebook sajta

Staza Vašeg puta vodi Vas u svet audio i foto arhiva novinara Dragoslava Simića.
Najznačajnije ličnosti iz političke i kulturne istorije nekadašnje Jugoslavije i današnje Srbije, pojavljuju se u izlozima ovog sajta.
Možete čuti veliki broj dokumentarnih radio emisija Dragoslava Simića i njegovih kolega po izboru urednika ili gledati fotografije snimljene iz profesionalnog ugla. Sajt otvara sačuvane porodične zvučne arhive na srpskom jeziku nastale pre i posle Drugog svetskog rata.
"Gosti sajta", “Knjige koje govore”, "Vaša pisma", "Radio kritika", "Prijatelji sajta", "Novi projekti", "Da li ste pročitali retke knjige" ~ samo je deo stranica ove elektronske izložbe okrenute novim medijima u svetu.
Sajt spada u domen nematerijalne kulture. Sajt je nekomercijalan.
Pristup sajtu je slobodan. Podržite ga donacijom. Novčani prilozi uplaćuju se preko žiro računa.
Informacije: urednik sajta Dragoslav Simić sicke41@gmail.com


Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti, E-prodavnica

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana