Početna  |  Kontakt Simić

english YouTube facebook pretraga

Beleška urednika sajta Dragoslava Simića:

Ovaj moto sajta prikazuje način rada primenjen u emisijama čiji sam autor.

Ivo Andrić. Iz priče „Alipaša“:

„Slušam ga dugo i pažljivo, samo mi ponekad dođe da mu upadnem u reč i da mu kažem šta ja mislim o tome. Da, dođe mi da to učinim, ali neću mu kazati ništa, jer ja ničiju priču ne prekidam i nikog ne ispravljam, ponajmanje stradalnika koji priča o svom stradanju. I kud bih ja došao kad bih to činio. Onda priče ne bi ni bilo. A svaka priča je, na svoj način, i u određenom trenutku, iskrena i istinita, a kao takvu treba je saslušati i primiti...“

BOSILJ

Sin, dr Vojin Bašićević o ocu seljaku i slikaru ILIJI Bosilju

Životopis jedne porodice

Naš sajt www.audioifotoarhiv.com je nekomercijalan. Izdržava se od dobrovoljnih priloga. Podržite ga donacijom.
Adresa urednika: Dragoslav Simić sicke41@gmail.com. Budite prvi koji će svojim novčanim prilogom podržati ovo kulturno dobro kome zbog nedostatka sredstava preti gašenje.

Aleksandar Zograf

Dr Vojin Bašićević

Dr Vojin Bašićević je 2005. godine u svom stanu u Novom Sadu u 15 nastavaka ispričao sagu o Bosilju uredniku sajta Dragoslavu Simiću. Tada su nastale i fotografije koje gledate. U pozadini jedna od mnogih slika Ilije Bosilja.

Ko je Ilija Bašičević Bosilj?
/1895 ~ 1972/

Deo ovog teksta preuzet je sa sajta
Elektronski časopis www.topsrbija.com NAJBOLJE IZ SRBIJE

Ilija Bašićević Bosilj je rođen 1895. godine, kao deveto dete u jednoj seoskoj porodici. Završio je svega četiri razreda osnovne škole i prvi deo život posvetio isključivo seoskim poslovima. Drugi svetski rat, Ilija je sa dvojicom svojih sinova proveo u radnom logoru u blizini Beča. Tamo je oboleo od tuberkuloze i prestao da radi teške fizičke poslove. Delom iz zdravstvenih razloga, a delom zbog neslaganja sa zadrugarskim sistemom u posleratnim godinama u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslavije, sa kojim je bio u sporu, izgubio je zemlju i suočio se sa viškom slobodnog vremena, koje je nekako trebalo ispuniti. Skriveni slikarski talenat isplivava u prvi plan kada ga stariji sin Dimitrije, posredno upoznaje sa naivnim slikarstvom. Dimitrije se kao svršeni istoričar umetnosti pedesetih godina bavio naivnom umetnošću, kao kritičar i kao galerista u Zagrebu. S druge strane Ilija je pasionirano čitao Bibliju i brojne mitološke tekstove iz bogate kućne biblioteke, koju su opremili njegovi sinovi, Dimitrije i Vojin. Pretpostavlja se da je Ilija slušao sina o seljacima, naivcima iz Hlebarske slikarske škole, i da ga je to inspirisalo da krene da se i sam bavi slikarstvom.

Ilija Bosilj

Prvu sliku naslikao je 1957. godine, kada je imao 62 godine. Na slici je predstavio kućne svece Kuzmu i Damjana, tako da su imali jedno telo i dve glave, što je izazvalo zgražavanje ljudi koji su tu sliku videli. Čak je i Dimitrije njegove prve radove uništio jer je smatrao da ne zavređuju da ih bilo ko drugi vidi. Međutim, i pored sinovljevog protivljenja, Ilija nije odustajao od slikanja. Dimitrije je dao očeve radove svojim kolegama, za koje je mislio da će moći objektivno da ih procene, ne govoreći čije su slike u pitanju. Ispostavlo se da su svi bili oduševljeni tim novim umetnikom koji se pojavio na slikarskom nebu naive, i odmah su ga te godine, uvrstili na izložbu naive Jugoslavije. Tada počinje ružan period u Ilijinom životu. Da bi izbegao čaršijska naklapanja, prema kojima sin protežira oca, Ilija je rešio da se na toj izložbi predstavi pod pseodonimom i da se ne objavi njegova biografija, koja bi uputila na pravi identitet. Međutim, novinari su saznali ko je autor tih slika i krenula je besomučna hajka na kompletnu porodicu. Ti napadi su bili vrlo brutalni, a svodili su se na tvrdnju da to ne slika Ilija već Dimitrije, i da na taj način, njih dvojica pokušavaju da zarade pare, pošto je u to vreme naiva bila u ekspanziji. Cela ta afera, poznata kao „afera Bosilj“, kulminirala je 1965. godine, kada je u Zagrebu formirana komisija sastavljena od eminentnih stručnjaka, koji su se u to doba bavili naivom i pred kojima je Ilija morao da slika, ne bi li dokazao da je on stvarni autor tih dela. Čim je počeo da slika, prisutnima je bilo jasno da se pred njima nalazi autentični umetnik prepoznatljivog rukopisa, i sledila su izvnjenja i od strane novinara i od strane umetničke elite. Kako je poznato, to je jedinstveni slučaj u slikarskoj umetnosti da jedan autor pred sudom dokazuje da je naslikao svoja dela. Sva ta neprijatnost rezultirala je time da na teritoriji čitave tadašnje države galeristi nisu bili radi da izlažu Ilijine radove, ali su zato njegove slike proputovale ceo svet. Za života izlagan je širom Zapadne Evrope (Amsterdam, Minhen, Milano, Dortmund, Bazel, Cirih, Pariz, Rim, Đenova), u Japanu (Tokio, Osaka), i Južnoj Americi ( Mexico City). Sve te države su otkupljivale njegova dela za svoje zbirke i tako da danas veliki broj Ilijinih slika ima po svetu.

Slušaj - 1.deo:     (mp3)

Slušaj - 2.deo:     (mp3)

Slušaj - 3.deo:     (mp3)

Slušaj - 4.deo:     (mp3)

Slušaj - 5.deo:     (mp3)

Slušaj - 6.deo:     (mp3)

Dr Vojin Bašićević
Dr Vojin Bašićević. Snimio D. Simić

Dr Vojin Bašičević ispričao je uredniku sajta ove zanimljive priče, reklo bi se „roman o Bašičevićima“ 2005. godine,
u svom stanu u Novom Sadu. Preporučujemo za slušanje svima koji žele da uživaju u usmenom pripovedanju.
Jedna od tih priča „Bečki roman Bašičevića“ događa se 1943. godine na liniji Šid ~ Beč i opet Šid. Odlomak:

Dr Bašičević kaže da su partizani 1942. u blizini Šida digli prugu u vazduh i kada je pruga već bila popravljena ustaše su krenule kamionom da hapse taoce. Hrvatska država traži krivca. Bilo je stavljeno na javnost, ako se krivac ne nađe za toliko i toliko vremena, uzeće se taoci. U svakom mestu su bili popisani Srbi kao taoci uglavnom ugledniji ljudi. Odvezli su ih do pruge gde je bio postavljen eksploziv, tu ih postreljaju i povešaju na bandere; par kilometara u dužini. Ko zna koliko je bilo bandera i povešanih. Tu su visili nekoliko dana nakon čega su ih skinuli i dozvolili porodicama da ih pokopaju.

I priča teče dalje ovako: „Moj brat od tetke, sin Ilijine sestre, bio je domobran i služio je u srpskim jedinicama, Ali kada su ustaše skupljale taoce, koji će za odmazdu biti pobijeni i povešani kod pruge, moj brat nije bio u službi, bio je kod kuće. On sazna da se nešto dešava i prekim putem dođe do stanice. Slučajno je ušao u voz koji ide za Vinkovce, uđe u voz i tako se spase.

Jednog čoveka koji je izlazio sa posla pitali su koje je vere? Nikad nisu voleli da postave pitanje sa rečju „Srbin" ili nacionalnost, samo vera. Čovek kaže: pravoslavne i oni ga bace u kamion.

Cinkaroši

Budući da nismo ni znali, na našu sreću, da smo na spisku, mi smo spavali te noći. Znalo se da se kupi narod, videlo se koga su odveli. Moj otac i mati su gledali kroz šalon na prozoru, a ja i brat smo spavali u dvorištu u jednoj zgradi. Otac Ilija dođe ujutro, probudi nas i kaže: „Ustanite, nije dobro, možda dođu i po nas". Nije imao pojma, kao ni mi, da smo na spisku i da smo trebali otići. On kaže: bolje da vas nađu na nogama nego u krevetu. I čekali smo hoće li biti šta ili neće biti. Oni su stalno kupili ljude do 1 sat u podne.

I uvek su dan posle toga avionom bacani leci gde piše ime i prezime, godina rođenja, zanimanje i šta je skrivio i po kom članu je kažnjen i gde je streljanje izvršeno.

Oko dva sata popodne taoci su pozatvarani, pakovani u autobus. Odvezu ih do stanice i odatle prebace u marvene vagone i odvedu u kaznionu u Mitrovicu. Tu su čekali noć da se iskopaju jame i negde oko ponoći bile su jame gotove, i svi vezani žicom na leđima. Desi se da je jedan od zatvorenika, inače moj školski drug, uspeo da drugom čoveku odveže žicu. Srbi u autobusu su se bunili: “Mi ćemo vas prijaviti ustašama, ne smete vi to raditi jer će nas ustaše kazniti". A idu na streljanje.

Kad je autobus stao kod groblja, u prednji deo autobusa se usmeri reflektor. Izađe ih desetorica, poređaju ih deset i treba da krenu prema jami. Kod jame stoji ustaša sa puškom i pregleda, da vidi je li žica u redu. Deseti u toj grupi bio je taj koji će se spasiti. On drži žicu još na rukama i drži ruke kako treba. Posle nam je on to na kraju rata sve pričao.

Mi smo ostali živi, a treba da se sklonimo.

Bečko Novo Mesto

Kad su se Nemci pojavili u Šidu Hrvati su morali da obnaroduju da Nemci traže radnike. Nama se tako ukazala prilika.

Neće Nemci da prime svakog. A ko će nas pregledati? Jer nas mora zvanično lekar pregledati pregledaće nas lekar, šef ustaški za ceo kotar šidski. On nas je poznavao. Kad smo došli, otac, brat i ja, on nas pregleda slušalicom i ustanovi da smo zdravi. Sa ostalim ljudima koji su dobili potvrdu da su zdravi, idemo u Osijek. Tamo će biti prava komisija od nekoliko lekara da se vidi da neko od Šiđana nije bolestan.

Nakon toga idemo vozom za Nemačku slavonskom i podravskom prugom kojom se stalno muvaju naoružane ustaše. Uglavnom voz nastavlja dalje. Kad je došla noć, u vagon gde smo sedeli ja, otac i brat, sedne pored mene jedan ustaša, grmalj, ogroman i naoružan. I kad je seo, vidim ja da on skida „U" sa kape i meće u džep i da je i jedan deo oružja sklonio; i da drhće. Drhće, jer prolazimo kroz područje partizansko.. Oni pričaju da idu u Zagreb, to im je put.

Došli smo u Maribor, nekadašnju jugoslovnesku granicu sa Austrijom. To je već bila Nemačka. Tu će biti prelaz granice i tu je carina. Kad smo mi ušli u Nemačku više te niko ne pita jesi li Srbin, jesi li ti Hrvat, jesi li Jugosloven, ko si ti, šta si ti. Niko te više ne gleda. Nema tu policije, nema vojske, niko te ne legitimiše. Sediš normalno sa narodom, normalno putuješ. Kondukter je video našu putnu ispravu koja ima vrednost karte.

Kad smo došli u Bečko Novo Mesto, mi se dogovorimo da tu siđem. Naši papiri glase za neke rudnike u Poljskoj. I pošto smo se ovog puta uverili, da niko od Srba nije došao da nas prijavi Nemcima; mi siđemo i odemo u biro za zapošljenje; nas trojica. I ovi u Arbajtcentru jedva dočekaju. Upišu nas da budemo u velikoj modernoj fabrici aviona.

To je divota. Hangari veliki i lepi. Između hangara radionice, a između njih asfaltni putevi, zelenilo, cveće. Moj otac će biti čistač, a tu nema ni papirića, ni čika, niš' nema. On ima kolica i kecelju je dobio, metlu i lopatu. Ja ga sretnem i kažem: „Babo, aman mahni barem jedanput metlom". Kaže: „Neću". Metlom nije hteo da mahne koliko god dugo je tu bio.

Ja i brat smo dobili da radimo po narudžbinama, u koverti fino nacrtane kakve profile treba da napravite. Naučili su nas na brzinu kako se prave ti profili na ogromnim električnim mašinama. Mi smo tu neka dugmeta pritiskivali, merili milimetražu, koliko šta treba i pravimo profile. Dva kontrolora su bila. I dođu oni jednom da pregledaju šta radimo, a mi smo već napravili nekoliko stotina tih profila, sve to na gomili. On pogleda i samo kaže: Ništa ne valja. Nema grđe. Nakon pola sata dobijemo mi nov koverat, nova narudžbina i mi po njoj radimo.

Ali smo svaki čas begali u WC. Klozeti divni i veliki. Od gore do dole sve su bele pločice. Centralno grejanje. Toplo. Nema tu smrada. Sve divota.

Plata je bila subotom

Stanovali smo u barakama. Barake su bile velike, prostrane. Posebne kuhinje, posebno kupatila sa toplom i hladnom vodom. A u svakoj baraci je bila jedna peć na kojoj smo kuvali večeru. Za večeru smo obično kuvali krompir. Jednoga dana desi se nešto, odjedanput neka uzbuna. Šta je bilo? Brat moj pita: „Čija je ovo šerpenja?". Moj brat je ogulio krompir i metnuo na peć, bila je samo jedna ringla. I dok smo mi nešto razgovarali, levo desno, on pogleda i vidi tuđu šerpenju, a njegove nema. On uzme tu šerpenju i pita – čija je šerpenja. Nas je tu bilo pet-šest Srba i bilo je sedam-osam mladih Hrvata, organizovane ustaše. Moj brat ni pet ni šest, tome koji je rekao „moja je šerpenja", uzme šerpenju zajedno sa vrelim krompirom i vodom pljusne mu u lice. Svi su se sledili, i ustaše i mi – šta će biti. Srećom ovi Hrvati su bili pametniji od nas i brzo zaglade stvar i umire čoveka.

Te naše kolege Hrvati su bili zanimljivi ljudi. Upisali se u ustaše i pobegli što pre iz Hrvatske zbog vojske, da ne idu na front, sve izučeni metalo-strugari, bravari i tako dalje. Ovde su dobili platu i nema puške. On nije lud da ide i da puca za partizanima. On je ustaša i ima sve privilegije, ali on pucati neće. Prema nama su bili veoma korektni.

Prasetina iz Šida i bečki Univerzitet....

Nastavak ćete čitati u knjizi pod naslovom „Lepa Jelena iz Livna, Pavička“, koja sadrži 40 priča usmene istorije XX veka nastalih na osnovu radio emisija Dragoslava Simića. Knjiga još uvek traži izdavača.

Zapisano 29. maja 2021. godine.

Slušaj - 7.deo:     (mp3)

Slušaj - 8.deo:     (mp3)

Slušaj - 9.deo:     (mp3)

Slušaj - 10.deo:     (mp3)

Slušaj - 11.deo:     (mp3)

Slušaj - 12.deo:     (mp3)

Slušaj - 13.deo:     (mp3)

Slušaj - 14.deo:     (mp3)

Slušaj - 15.deo:     (mp3)

Slušaj - 16.deo:     (mp3)

Postavljeno: jun 2015.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Autor sajta  Kratka biografija Dragoslava Simića, osnivača sajta www.audioifotoarhiv.com
Dragoslav Simić Video zapis - O knjigama koje govore: Veče Dragoslava Simića. Narodna biblioteka Kruševac. Novinarka Maja Martinović, (Radio televizija Kruševac) 2006.
Dragoslav Simić je ekspert za proizvodnju radio programa o čemu svedoči ovaj sajt na kome možete čuti 1000 dokumentarnih radio emsija Dragoslava Simića: opširnije vidi

sicke41@gmail.com

english   YouTube   facebook sajta

Staza Vašeg puta vodi Vas u svet audio i foto arhiva novinara Dragoslava Simića.
Najznačajnije ličnosti iz političke i kulturne istorije nekadašnje Jugoslavije i današnje Srbije, pojavljuju se u izlozima ovog sajta.
Možete čuti veliki broj dokumentarnih radio emisija Dragoslava Simića i njegovih kolega po izboru urednika ili gledati fotografije snimljene iz profesionalnog ugla. Sajt otvara sačuvane porodične zvučne arhive na srpskom jeziku nastale pre i posle Drugog svetskog rata.
"Gosti sajta", “Knjige koje govore”, "Vaša pisma", "Radio kritika", "Prijatelji sajta", "Novi projekti", "Da li ste pročitali retke knjige" ~ samo je deo stranica ove elektronske izložbe okrenute novim medijima u svetu.
Sajt spada u domen nematerijalne kulture. Sajt je nekomercijalan.
Pristup sajtu je slobodan. Podržite ga donacijom. Novčani prilozi uplaćuju se preko žiro računa.
Informacije: urednik sajta Dragoslav Simić sicke41@gmail.com


Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti, E-prodavnica

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana