Beleška urednika sajta Dragoslava Simića:
Ovaj moto sajta prikazuje način rada primenjen u emisijama čiji sam autor.
Ivo Andrić. Iz priče „Alipaša“:
„Slušam ga dugo i pažljivo, samo mi ponekad dođe da mu upadnem u reč i da mu kažem šta ja mislim o tome. Da, dođe mi da to učinim, ali neću mu kazati ništa, jer ja ničiju priču ne prekidam i nikog ne ispravljam, ponajmanje stradalnika koji priča o svom stradanju. I kud bih ja došao kad bih to činio. Onda priče ne bi ni bilo. A svaka priča je, na svoj način, i u određenom trenutku, iskrena i istinita, a kao takvu treba je saslušati i primiti...“
(Ovu stranicu je osmislio, fotografije i radio emisiju snimio i sačuvao Dragoslav Simić urednik sajta)
Božu Mandića urednik sajta Dragoslav Simić poznaje još od kraja osamdesetih, iz vremena kada je kolega Jovan Arežina napravio prvi TV prilog o “Porodici bistrih potoka” i Boži. Ovo je prvi tonski zapis koji je sačuvan, traje 30 minuta, a snimljen je 1992. godine iz koga se može videti da Mandić ni za dlaku nije odustao od svojih ideja onda sve do danas 2016. godine kada su i snimljenje ove fotografije na njegovom malom imanju u Brezovici. Zato je na ovoj stranici suočen sa Božom i Petar Miloradović pesnik iz Gornjeg Milanovca koji kao mlad čovek nije imao priliku da sretne Božu u vreme nastanka ove radio emisije. Petar je saradnik na ovoj stranici i njegovoj želji da sarađuje dugujemo zahvalnost. Utiske koje je izneo Miloradović o Mandiću stekao je avgustra ove godine kada je pored ostalih učestvovao na višednevnom hepeningu koji Boža uvek jednom godišnje u isto vreme organizuje u Brezovici. Sve se dešava pred zaprepašćenim seljacima koji nikako ne mogu da shvate šta to Boža i “njegovi ljudi rade”. Ali priča je plemenita pa zato treba potražiti pisca, pesnika, novinara i animatora Božu Mandića koga zovu po čitavoj nekadašnjoj Jugoslaviji da gostuje i ispriča svoj život i iznese svoje filozofske poglede.
Boža Mandić i Vlada Simić
Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.
Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com
Živeći na zemlji, ja sam shvatio da ne želim nikom da pripadam. U tom smislu ja živim neku vrstu nenacionalnog osećanja. Znači, ne pripadam ni jednoj naciji. Odreko sam se svoje nacije. Ne želim da imam svoju naciju. Zato što time smanjujem pretpostavljenu dozu mržnje. Ceo koren zla proizilazi iz te neke podeljenosti. Iz te nacionalne određenosti. Iz nacionalne istorije. Iz nacionalnog ponosa. Balkan i Jugoslavija su možda najbolji dokaz za sve to. Kako jedan apsurd dovodi do kulminativnih tačaka, onoga što je bezsmisao, ono što je raspad. Ono što je upropašćavanje ljudskih života. Mi smo svi ustvari deca jednog istog tvorca. U tom smislu ja želim da živim na jedan individualan demokratičan način. To moram i da kažem. Zemlja me tome najviše i naučila. Da ti hodaš po zemlji. Ti ostavljaš tragove. U tom smislu ja jesam jedan mali faktor koji želi da ostavi ljudski i humani trag. Ne želim nikoga da mrzim. Moj dom je otvoren za sve ljude. Za Hrvate, za Srbe, za Slovence, za Albance, za Francuze, za Kanađanine, za Holanđanine itd. Jer kažem. Zbog čega bi se mi ljudi raspravljali oko toga, ko kakav ima neki koren u vezi jedne fikcije koja moguće da sasvim ne postoji. Naravno, pošto nemam svoj nacionalni identitet ja pripadam kulturi planete. U tom smislu moj angažman jeste posebno izražen da saosećam sa planetom. Da pokušam da planeti danas kada je u jednoj zastrašujućoj krizi, iscrpljivanja, istrebljivanja energija od celokupnog tehnološkog sveta. Od celokupnog neodgovornog sveta. Jeste da u svom nekom minimalnom dostojanstvu, sve to ne činim. Da ne budem učesnik i svedok jednog takvog iskorišćavanja. Nego želim da imam svest o tome da ja kao čovek jesam građanin planete.
Slušaj: (mp3)
Kako prolaze u životu Božidar Mandić i Njegova porodica bistrih potoka
Ja sam glasao na Rudniku. To je varošica kojoj pripadam. Ja živim u Brezovici. To je pet kilometara. I prvi put se desilo da sam ja išao na glasanje sa jednom zanimljivom pretpostavkom da me je sin koji ima 12 godina na to na neki način nagovorio. Ja sam rekao da neću ići na glasanje. A on je rekao Boško molim te idi zbog mene. I naravno po njegovoj sugestiji, ali i ne samo po njegovoj, ja sam glasao za DEPOS. I to je eto moje neko prvo političko angažovanje u ovom društvu, u nekoj mojoj poziciji življenja.
Jedna od šest Božinih pisaćih mašina koje koristi
u svom vajatu, a takav poklon rado prima. Ne pravi pitanje da li
je iz Bugojna, Sarajeva ili Ljubljane. Inače pisaće mašine su se
proizvodile za vreme SFR Jugoslavije u ova tri grada. Računar je
za Božu nepoznanica.
Porodica Bistrih Potoka i moj način života već ima jednu malu istoriju od 16 godina. I naravno to se može prepoznati da moja dikcija nije planinska i brdska nego da ja pripadam prečanskim kulturama. Znači ja sam iz Novog Sada došao. Napustivši grad iz raznoraznih filozofskih razloga. I došao ovde da živim u Brezovici. Brezovica je jedno malo mesto ispod planine Rudnik. Jedan mali zaseok. I ja tu živim u jednoj osamljenoj kući. U jednom napuštenom domaćinstvu. Koje kroz ovih 16 godina prolazilo raznorazne tačke gledišta. Prvo smo bili komuna Onda porodica. A na kraju ostali smo samo monasito jest kao glavni stožeri. Posle 16 godina ostali smo Sun /Sun ime sina/ i Ja. A bilo bi lepo da kažem da su prethodno živeli Braila moja bivša supruga, Ista i Jaja moje dve ćerke koje su sada na školovanju u Novom Sadu. U tom smislu Sun i Ja smo ostali kao ti neki monasi spontane duhovnosti, koji održavamo taj centar i taj jedan mali punkt emocionalnog optimističkog iz sveta nade. Koji uz pomoć prirode i duhovnih snaga i protoka i dalje uspeva da dejstvuje. Ono što je u zadnjih godinu i po dana dosta značajno pridužila nam se i Milena. To je moja nova saputnica na putu istine koja u nekoj svojoj distantnoj meri potpomaže održanju te svestio alternativnoj o jednoj individualnoj kulturi, o povratku prirodi, o jednom humanitarnom centru, u kome za svakog čoveka postoji jedno malo parče hleba, šolja mleka, kreveti, otvorena narativnost.
Ostalo što je Boža rekao slušajte po volji.
Starinski trem u Božinom dvorištu, kao da je
nastao u vremenu kad i „hladna pegla“ koja liči na prakljaču
Boža Mandić “pobednik prirode” na radnom mestu na svom imanju u Brezovici. Autostoper i kosač, zanimljiva kombinacija dečijeg pesnika i pisca. Ako vam treba recept za takav život potražite Božu. Ali znajte. Kad zahladni, a baš je sad takvo vreme oktobar 2016, Boža loži vatru u svom vajatu. Ali tokom noći vatra se ugasi. Onda se Boža uvije u ćebe i spava u hladnom. A ovde u planini noći su i leti i zimi hladne. Naviko se na mraz. Od njega je daleko kilometar Ibarska magistrala koju smatra svojom “autobuskom stanicom”. Ispruži palac u visini nosa i stopira prema Beogradu i leti i zimi. Njemu ne smeta ni kiša. Da li neko staje, samo zna ovaj junak ekoloških priča.
Zapis Petra Miloradovića pesnika iz Gornjeg Milanovca /Septembar 2016./
O Božidaru Mandiću slušao sam dvadesetpet godina.
Početkom devedesetih godina prošlog veka, kupio sam u nekoj knjižari, njegovu knjigu pesama Dok isparava jutro (Nolit – 1986.). Tada sam je prigrlio zbog jednostavnosti i repera koji su u njoj na mnogim mestima postojali i koji su sada, kada sam pogledao, što se mene tiče, produbljeni. Bili su to jasni uvidi iz njegovog neposrednog umetničkog i životnog iskustva:
„Vatra kao plamen
u zabačenoj kući
Vatra kao čista misao”.
(Vatra - Dok isparava jutro, str. 28)
Imao sam taj doživljaj čitanja. Razgledao sam knjigu. Sa unutrašnje strane korica bila je Božidareva fotografija nastala ispred složenih cepanica. Mislio sam o šumi u kojoj se on nastanio, opstajao i promenio način života, napustivši grad. Grad kao veliku, mutnu sliku savremene civilizacije, njenog ubrzanja, zagađenosti ljudskog života i delovanja.
Upoznao sam Božidareve prijatelje i brata Miroslava. Sa nekima sam se i družio.
Kasnije puno sam slušao od svojih drugara o tom čoveku, o komuni, Porodici Bistih potoka, ljudima koji su tamo realizovali svoj san.
Zračile su te priče a moji prijatelji su se divili. Ta komuna vezivala je za sebe ljude i svima je sigurno puno značila. Osećao sam da tom mestu dugujem i ja. Jer tamo su se neprekidno emitovali entuzijazam i radost a ideje množile. Na neki način neformalna umetnička akademija i, možda, mesto inicijacije mnogih, postalo je scena na kojoj su se misli lako formulisale, kristalizovale i prenosile.
Nabavio sam još jednu knjigu koja mi je bliže pokazala Porodicu Bistih potoka. Možda je to bila njihova hrestomatija, pomislio sam. Pokazali su tamo pisma prijatelja, fotografije, crteže, pesme, izrekli stavove, pitanja i odgovore.
Prošle godine prvi put sam stupio u dvorište tog čoveka. Činilo mi se kao da se dobro poznajemo i da sam tu mnogo puta dolazio. Radilo se o neposrednosti i poverenju koje postoji na onim mestima gde se zaista nešto stvarno i istinito zbiva. Izgovorio sam: „Ja sam oduvek ovde bio!“
Postavljeno: septembar 2016.
Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti, E-prodavnica
Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.