Početna  |  Kontakt Simić

english YouTube facebook

Beleška urednika sajta Dragoslava Simića:

Ovaj moto sajta prikazuje način rada primenjen u emisijama čiji sam autor.

Ivo Andrić. Iz priče „Alipaša“:

„Slušam ga dugo i pažljivo, samo mi ponekad dođe da mu upadnem u reč i da mu kažem šta ja mislim o tome. Da, dođe mi da to učinim, ali neću mu kazati ništa, jer ja ničiju priču ne prekidam i nikog ne ispravljam, ponajmanje stradalnika koji priča o svom stradanju. I kud bih ja došao kad bih to činio. Onda priče ne bi ni bilo. A svaka priča je, na svoj način, i u određenom trenutku, iskrena i istinita, a kao takvu treba je saslušati i primiti...“

Ivo Josipović

Politički životopis jednog predsednika

“...27.decembra. 2009. je u prvom krugu ostvario relativnu pobjedu, a potom je 10. januara 2010. pobijedio Milana Bandića u drugom krugu. 12. janauara 2015. je u drugom krugu izbora tijesno poražen od HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović...”

From: Dragoslav Simić [mailto:sicke41@gmail.com]
Sent: Tuesday, March 31, 2015 9:52 AM
To: Ivo Josipović
Subject: RE: Dragoslav Simić novinar Beograd

Poštovani gospodine Josipoviću,

Pisao sam Vam pred izbore u Hrvatskoj sa molbom za razgovor. Vi ste odgovorili „da sačekamo ishod.“ Boraviću polovinom aprila u Zagrebu. Preporuku da Vam se javim, dobio sam od gospodina Budimira Lončara. Želeo sam da Vas zamolim za razgovor sa temom: Vaš životopis i političke ideje u kontekstu balkanskog prostora, sve zapisano glasom. Muzika i politika, kako to?

Naglašavam, razgovor ne bi bio omeđen ovim temama.

Jedan od velikog broja linkova sa mog sajta je: Hrvatska javna scena

Ovaj sajt ima 1000 linkova koji na osnovu mojih dokumentarnih radio emisija, pamte glasove. Ideja da pokrenem na sajtu stranicu “Hrvatska javna scena”, nastala je iz dubokok uverenja da se protokom vremena Hrvati i Srbi sve manje poznaju, čemu doprinose ne samo političari nego i mediji.

Vaš iskaz bih postavio na ovaj sajt čija je odlika da predstavlja autentične glasove, usmenu istoriju pred mikrofonom. O meni profesionalno, link: Autor sajta

Srdačno Vas pozdravljam iz Beograda.

Dragoslav Simić
Urednik sajta www.audioifotoarhiv.com
E-mail sicke41@gmail.com

Ivo Josipović
„I u jednom trenutku ono što mnogi nisu vjerovali, da netko poput mene može postati predsjednik, počelo se ostvarivati.
Mnogi nisu vjerovali da je Hrvatska spremna za predsjednika profesora i muzičara. Kao, Hrvatska treba „Balkanca“.
U očima tih analitičara ja to nisam bio, govorili su, ti si prije za Finsku ili Norvešku, ne za Hrvatsku.“

From: Ivo Josipović
Sent: Monday, July 20, 2015 3:53 AM
To: Dragoslav Simić
Subject: RE: DRAGAN SIMIC NOVINAR BEOGRAD

Poštovani gospodine Simiću, evo konačno!

Malo sam osuvremenio tekst s obzirom da je prošlo dosta vremena i mnoge su se stvari promijenile.

Molim, ako objavljujete, ne mijenjati tekst.

Srdačno,
Ivo Josipović

/Fotografije snimio i priredio tekst za sajt Dragoslav Simić/

Muzičar, profesor, političar

Ivo Josipović: Od početka obrazovanja, od osnovne škole, srednje škole pa do sveučilišta, uvjek sam radio na „dva fronta“. Išao sam u općeobrazovnu osnovni u srednju školu, kasnije na Pravni fakultet, a paralelno sam pohađao osnovnu i srednju muzičku školu a kasnije i Muzičku akademiju. Oba su mi obrazovna kolosjeka bila jednako draga. Pa su se moje kolege šalile da sam bigamist, da imam dvije ljubavi. Jedna je bila pravo, druga muzika.

Kada je riječ o politici, ona je kao nova ljubav došla kasnije. Naime, ja sam kao pravnik i kao glazbenik nakon studija imao dvije potpuno paralelne karijere. Čak se znalo događat da ljudi misle da su to dvije osobe. Pa su me pitali oni koji su me znali kao muzičara, da li ja imam brata pravnika. Bilo je i obrnutih slučajeva. Obje karijere, pravnička i glazbenička imale su dobar put. Imle su i dodirne točke. Tako sam pravo i glazbu povezao radeći na zaštiti autorskih prava. I danas me mnogi zbog toga napadaju jer im nije drago da moraju poštivati autorska prava i plaćati naknade za korištenje muzike.

Moj se ulazak u politiku dogodio na neobičan način. Naime, iako je u mojoj obitelji bilo politike, otac je bio dio svog života političar, osobno nisam pokazivao interes za politiku. U SK sam ušao 1980. Kada je umro Josip Broz Tito, želeći time, kako su to učinili i mnogi u mojoj generaciji, pokazati pijetet i poštovanje kada je te godine umro. Bilo je to bez namjere da se bavim politikom, nisam imao neku dužnost, niti sam bio aktivan. Naprosto, bio sam pasivni član. Međutim, došle su burne godine. Došle su godine kad se raspala Jugoslavija. Raspadanje je trajalo i konačno dovršilo. Kad su došli rat i agresija, zaživjela nova demokracija, cijelo se društvo politiziralo. I ja sam tada, početkom devedesetih, dobio poziv, opet kao pravnik, manje kao političar, od Ivice Račana. Reako je: „ Ajde dođi, daj da napišemno novi statut i transformiramo stranku.“ Njega sam poznavao osobno. Neznam više čak, ni kako smo se zapravo upoznali. Tražio je da mu pomognem napisati statut nove-stare stranke koja više neće biti savez komunista, nego građanska, socijaldemokratska stranka. I ona je i u nazivu, i uradu proživjela evoluciju dok zaista nije prevalila taj put od komunističke partije do socijaldemokracije. I drugo, kako je to bilo teško vrijeme za stranku zbog svih političkih napada, od osobne diskriminacije članova, do toga da se pokušavalo oduzeti svu imovinu stranke, Račan je tražio da radim na reviziji poslovanja stranke. Bili smo izloženi mnogim nasrtajima, pa i osnivanju stranke s istim ili sličnim imenom, prijedlozima da se stranka zabrani kao komunistička, napada, pa i fizičkih. Račan je meni, kao pravniku, i još jednom kolegi ekonomistu s iskustvom deviznog inspektora, povjerio da revidiramo poslovanje stranke. Pokazalo se da se u poslovnom smislu stranka rastače, da se odnosi imovina, trguje za svoj račun od strane nižepozicioniranih osoba u stranci. S obzirom što sa radilo, kažem da je moj prvi angažman u politici je bio, zapravo, ne-politički, zapravo, pravnički. Napravili smo, za to doba, dobar statut, i zanatski i politički, uvažavajući sve one kompromise koje je trebalo prihvatiti u tom prijelaznom razdoblju. Sredili smo i poslovanje stranke. Ali, ni tada ni poslije ja nisam imao nikakvu posebnu politički angažman ili dužnost.

U jednom trenutku sam nekako bio sve bliži Račanu. Jer Račan je u mene imao ozbiljnog poverenja. Bio sam obični član stranke, bez formalne političke dužnosti, kome se on često obraćao i tako da je pojedine važne pravne i političke dokumente koji su se pisali i stvarali meni davao na mišljenje. Neke je to čak i ljutilo jer ja nisam bio ni član predsedništva, ni član glavnog odbora. Dakle ništa. Naprosto obični član. Ali je Račan imao povjerenje u meni i povjeravao mi je zadaće koje su mu bile važne.

Ivica Račan
/Snimak sa Vikipedije/ „Ali je Ivica Račan imao povjerenje u meni i povjeravao mi je zadaće koje su mu bile važne.“

Onda je došla 1994. godina, kada sam ja bio, kao i mnogi, nezadovoljan time što SDP radi. Ja sam tad mislio da sa jedne, strane možda može bit aktivniji u stvaranju, ili formiranju, demokracije u novoj državi. Mislio da je tu trebat imat više angažmana. A sa druge strane sam smatrao da se SDP trebao više usprotiviti pljački društvene imovine koja je već počela, ali, i izazivanju nacionalne mržnje odnosno poticanju nasilja koje se javljalo prema Srbima, ali i ne samo prema njima. To su bila ratna vremena kad su se događale mnoge stvari koje su i tada i kasnije štetile Hrvatskoj. Isto tako, smatrao sam da SDP treba imati moderniju i demokratskiju strukturu. Ja sam tu bio u manjini. Uz to, nisam imao osobnih ambicija u politici. Bio sam se posvetio pisanju doktorata i komponiranju. Zato sam se zahvalio na članstvu u stranci. Nisam više htio biti član stranke. Tada se javila i ideja okupljanja ljevice oko Mike Tripala, pa i ta da on preuzme SDP. I ja sam tu bio u manjoj mjeri aktivan. Napisao sam Račanu pismo i predložio reformu stranke, udruživanje ljevice i tražio da Tripalo bude, ili na čelu, ili u vrhu novog, ojačanog SDP-a. Međutim, bili smo manjina. Ali, iako nisam više bio član stranke, iako su neki to moje pismo shvatili kao opoziciju Račanu, Račan mi je ostao prijatelj. Ja sam i dalje kao „ne- član“ bio tu negde uz stranku. I nastavio je Ivica tu praksu da mi je davao pojedine posebne zadaće. „Pročitaj ovo. Napiši ono.“ Čak mi je u jednom trenutku nudio mesto ministra pravosuđa kad je bio premijer. Ali ja to nisam htio prihvatiti. Zapravo, nisam bio član stranke, ali sam bio nešto što možemo nazvati aktivnim simpatizerom. Često sam se družio, ne samo sa Ivicom, nego i sa drugima iz vrha stranke, i ako se oko nekih političkih stvari nismo slagali. Onda, nakon što sam odbio biti ministar, Račan, koji je tada bio premijer, pozvao me da na predstojećim izborima budem nestranački kandidat na SDPovoj listi za Sabor. Bilo je prilično jasno da ćemo izbore izgubiti. Ali, osjetio sam potrebu prihvatiti izazov i to je bio ključni trenutak kad sam ušao u ozbiljnu politiku. I, zaista, na tim izborima sam 2003. izabran u Sabor kao neovisni zastupnik s četvrtog mjesta na listi SDP-a. I tad sam zapravo postao profesionalni političar. Ali možda ni tada nisam bio tipičan jer sam nastavio svoju i glazbenu, i profesorsku karijeru. Paralelno sam se bavio muzikom, i predavao, i pisao stručne znanstvene radove, a i bio zastupnik u Saboru.

Ipak, sve sam više postajao političar. Čak me Ivica nagovorio, a ja neznam kako sam uopće pristao na to, ušao i u Gradsku skupštinu Zagreba. Zbog napetih odnosa Račana i Bandića, gradonačelnik je razumio, potpuno pogrešno, da sam ja tamo da ga rušim. Naravno, to ni malo nije bilo točno. Niti je Ivica od mene to tražio, nit sam ja to radio. I onda kad su došli idući izbori. Ivica rekao, budi opet na listi jer imaš prepoznatljivost u javnosti. Vrlo često sam nastupio u medijima. Posebno sa temema koje su bile vezane za ratne zločine, za pravo i neka pravna pitanja te ljudska prava.

I onda je došao taj žalosni dan kad je Ivica umro. Bio sam jedan od onih koji su ga posjećivali. Zadnje dane uopće nije bio pri svijesti ........ Mislim da je bio velik čovjek koji je odigrao važnu ulogu u našoj povijesti. Sjećat ću ga se, i kao političara, i kao prijatelja.

SDP je dobio novog predsednika Milanovića. Ja sam bio jedan od onih koji su ga jako podržavali. Smatrao sam da je veliko osvježenje na političkoj sceni, posebno u odnosu na političare na ljevici. Danas bi možda bio kritičniji, puno kritičniji. I nastavio sam biti zastupnik u Saboru. Krajem 2008. godine pristupio mi je Ivan Račan sin pokojnog Ivice i rekao: „Neki od nas smo razmišljali u stranci što na idućim predsjedničkim izborima. Mi mislimo da bi ti bo dobar predsjednički kandidat. Razmisli. Uspio, ne uspio, to će ti promjeniti život.“

Ivo Josipović
„Jedna, inače vrlo korektna novinarka, komentirala je: „Gdje će profesor pobjediti na izborima.
Tu treba baraba. Neki mačo tipovi, agresivci, ne fini ljudi poput vas.“

To je bilo pred Novu godinu i ja sam otišao kući razmisliti preko praznika. Razgovarao sam sa suprugom Tatjanom i zajednički je zaključak bio: pokušajmo! Ali, trebalo je tek izboriti kandidaturu i ući u, tad je izgledalo, vrlo neizvjesne izbore.

Ja sam onda negdje iza Nove godine, u veljači, mislim, u tv emisiji Nedjeljom u 2 rekao da želim biti predsjednik države. Na to su se novinari grohotom smijali. Jedna, inače vrlo korektna novinarka, komentirala je: „Gdje će profesor pobjediti na izborima. Tu treba baraba. Neki mačo tipovi, agresivci, ne fini ljudi poput vas.“

Nije baš bilo jako puno entuzijazma i povjerenja među novinarima i analitičarima da bih ja moga dobit te izbore. Tad se razmatralo da mi protukandidat mogao biti i tadašnji premijer Sanader. On je bio na vrhuncu moći i u većini se mislilo da bi on bio favorit. I nakon tih prvih komentara onda je počela neka vrst pretkampanje. A cjelo vrijeme nije se Milanović javljao da kaže šta on misli o tome. Da li bi ili nebi podržao moju kandidaturu. U to doba negdje oko 30% javnosti nije uopće znalo tko sam. Znali su oni koji su pratili javnu scenu. Dakle, trebalo je i to na neki način prevladati. I onda u jednom trenutku predsjednik stranke Milanović me pozvao i rekao: „Da, čujem, da si ti zainteresiran. Ljepo, dobro, ti bi mogao biti dobar kandidat. Ali, znaš, ima i drugih kandidata. Ima i drugih varijanti. Vi ste svi tu još negdje nepoznati.“

Tada mene nije ni bilo u ispitivanjima javnog mijenja. Tek sam se kasnije počeo pojavljivati sa zastupljenošću od par postotaka. Mesić je vodio, bio puno ispred mene, i Bandić i Jurčić. I u jednom trenutku je rekao Milanović, po statutu predsednik stranke predlaže kanidata za Predsjednika Republike Glavnom odboru stranke. Kaže, ja ću predložiti onoga koji bude bolje stajao u ispitivanjima javnog mnjenja. I onda sam ja učestao sa svojim javnim nastupima. I dogodilo se to da sam u jednom trenutku preskočio Ljubu Jurčića, i odmah iza Mesića bio na vrhu po popularnosti, ali ne sa velikom prednošću u odnosu na Ljubu Jurčića. To je bilo dva tri posto razlike. Ja 15 on 13. Ljubo Jurčić je ugledni profesor. To se sve dešava početkom 2009 godine. Onda sam vidio da Ljubo koji je u stranci imao važnu funkciju ima stranačko vozilo i da obilazi stranku i agitira. Ja sam rekao Zoranu: „Ja bih isto agitirao“. On kaže, nema potrebe. Nema potrebe jer i onako ću ja izabrat i to onoga tko bude imao širu podršku u javnosti, ne u samoj stranci. Gubio bi vrijeme. Širu podršku ne stječeš tako što hodaš po stranci, nego tako da se obraćaš široj javnosti. Ja ti preporučujem, fokusiraj se ti na opće javno mnjenje.

I zaista, sam to i radio. Ta moja prednost je nešto i narasla na jedno 3-4%. Ali još to nije bilo odlučujuće. Jer Ljubo Jurčić je bio ugledni profesor, posebno tada, vrlo poznat i popularan. I bio je prije toga kandidat za premijera. Vrlo ugledan u stranci i izvan stranke. I dolazi skoro lipanj. Ja stalno vodim u tim anketama. I očekujem da će u jednom trenutku predsjednik Milanović reći: da evo kao što sam najavio onoga ko najbolje od nas stoji predlažem za predsjedničkog kandidata. Međutim, oni su mene pozvali na jedan sastanak na kome su pored Milanovića sjedili još Dragovan i Račan, da bi mi rekli: znaš prijatelju, mi smo odlučili da naš kandidat bude izabran na unutar stranačkim izborima. Bio sam iznenađen i nezadovoljan. „Meni ste rekli da ne idem po stranci. Ja nisam išao po stranci. Bio sam koncentriran na opću javnost, ne na stranku.“ Rekoše, odlučili su se za unutarstranačke izbore i to u desetom mjesecu. Ja kažem, kud ćete u desetom mjesecu. Ko god da dobije izgubiće te izbore jer je to prekratko vrijeme. I kažem ja gospodinu Milanoviću i ostalima, ja odustajem. Ne mogu se pod tim uvjetima natjecati. Prvo, u neravnopravnom sam položaju jer nisam agitirao po stranci. Drugo, izbori u desetom mjesecu će dovesti do poraza, bez obzira bio kandidat Ljubo ili ja. Hvala vam ljepo. Evo ruka i doviđenja.

Otišao sam i razmišljao kako je završila ta moja predsednička priča. I dok šećem da se ohladim od svega toga, zvoni telefon. Javlja se Milanović i kaže nudi kompromis. Moramo imat unutar stranačke izbore. Ne samo da je to iskorak za stranku i demokraciju, nego i tvoja prednost u anketama nije dovoljno izražena. Možda si u pravu da je listopad prekasno, ali, hajmo na unutarstranačke izbore u srpnju.

Ja bih, jer sam se nekako osjećao prevarenim, tada isto rekao ne, da nisam toliko okolo pričao da ću biti kandidat. I više nisam mogao nazad. Prihvatio sam i odmah krenuo u kampanju. Formirao sam tim na čelu sa sadašnjim ministrom rada, uglednim doktorom i tada zastupnikom Mirandom Mrsićem. Bilo je odmah očito da se moja kandidatura u stranci „dobro primila“, i većina uglednih članova stranke, a i teren, stao je na moju stranu. Bio sam pomalo i iznenađen jer je Ljubo tada bio etabliraniji u stranci. I krenem u blic krig obilazit sve stranačke organizacije.

Mirando Mrsić je vrhunski profesor i liječnik, doktor koji se bavi najtežim bolestima, a i odličan organizator. Čovjek koji je puno dobra napravio, pravi prijatelj. Vodio je i unutarstranačku i pravu predsjedničku kampanju. To Račanu nekako nije bilo drago jer je on mžda očekivao da će on voditi kampanju. Ali ja sam procenio da je, kada riječ o operativnim stvarima, Mirando jači. Račan ima druge vrline. Izvrstan je analitičar, vrlo pametan čovjek. I on je dao vrlo važan doprinos kampanji. Žao mi je da danas nije na kakvoj istaknutijoj poziciji u SDPu. U oko tri tjedna obišao sam skoro dva puta Hrvatsku i sve značajnije stranačke organizacije. Vidjelo se da je polako stranka skrenula prema meni. I onda smo imali te opće unutarstranačke izbore. To je prvi put da su takvi izbori održani, ne samo u SDP nego i inače u Hrvatskoj. I ja sam tada sa 64% protiv 36% pobjedio na tim unutar stranačkim izborima i postao kandidat stranke za predsednika. Očekivalo se da će mi protukandidat biti Sanader.

Mirando Mrsić
/Slika sa vikipedije/ „Mirando Mrsić je vrhunski profesor i liječnik, doktor koji se bavi najtežim bolestima, a i odličan organizator. Čovjek koji je puno dobra napravio, pravi prijatelj.“

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Govori Ivo Josipović - 1.deo:     (mp3)

Govori Ivo Josipović - 2.deo:     (mp3)

Ove tonske zapise načinio je urednik sajta Dragoslav Simić u kabinetu Ive Josipovića na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, aprila 2015. godine.

Međutim, javljali su se i glasovi da će moćni i popularni gradonačelnik Zagreba Bandić, tada još član stranke, mimo volje stranke izaći s kandidaturom za predsjednika. On sam je gotovo svaki dan davao neodređene odgovore na to pitanje . Pa vidjet ću. Pa danas hoću, sutra neću, pa razni slikoviti odgovori kakve samo on zna dati…. I time je dizao tenziju. A i mediji su mu bili skloni, posebno pojedini novinari s kojima je on na razne načine intenzivno surađivao. U pravilu, oni bi od Bandića uzeli izjavu o nekom problemu. Nakon toga, oni bi zvali mene i pitali: Bandić je rekao to i to, kako to komentirate, ili što vi mislite? I svako moje pojavljivanje u medijima tako se vezivalo na Bandića. Pa bi me svaki dan pitali, Bandić rekao da ide ili da ne ide, kako to komentirate? I tako bih ja stalno bio u prilici njega komentirati . Bio je to dobar marketinški trik koji ga je stalno činio dominantnim u medijima. Primjerice, da malo banaliziram, pitali bi Bandića o cijeni salate na placu. Bandić bi rekao što misli, a nakon toga su novinari pristupili meni i pitali: Gospodin Bandić je rekao da je salata preskupa. Pa šta vi mislite? Drugi dan, Bandić je rekao da treba mir u svijetu. A šta vi mislite? Oni su mene stalno tjerali da budem promotor protu kandidata. To je trajalo sve do otvaranja službene kampanje kad su se mediji morali držati pravila predviđenih za kampanju. Da, tada su se sve više počeli javljati i kritički tonovi u odnosu na njega, pa je uspostavljena određena ravnoteža. U međuvremenu se gospodin Sanader bio povukao iz politike. Sa onim pokušajem povratka početkom 2010. godine kada je on htio podržat Bandića, pokušao je unutarstanački puč. U tome su ga spriječili u HDZ-u. Inače, vjerojatno i pod utjecajem tog događaja, nakon što je njihov kandidat g. Hebrang otpao u prvom krugu, HDZ je javno objavio da ne podržava ni jednog od nas dvojice u drugom krugu. Pozvao je svoje simpatizere da glasaju po svojoj savjesti. Inače, nakon što je proglasio svoju kandidaturu, Bandić je isključen iz stranke. Vidjelo se da je u tijeku cijeli njegov manevar koji nije bio samo predsjednička kandidatura, već i ovladavanje strankom. Bio je vrlo vješt. Probao još jedan manevar, da prije predsjedničkih izbora napravi unutarstranačke izbore u Zagrebu i time ojača svoju poziciju. Ali, vodstvo stranke je prepoznalo o čemu se radi i taj je manevar spriječen. Eto, to je kratka priča o izborima koji su završili mojom pobjedom. Tu je bilo svega i svačega. I smiješnih i neugodnih stvari. Podmetanja, prljave kampanje…… Ali eto završilo se. Ja sam dobio nešto više od 60% glasova, Bandić malo više od 39%.

Novinar: Šta ste vi govorili biračima. Čime ste vi pridobili birače?

Ono što sam ja tada obećao to je bila ideja pravde. Ja sam zagovarao da se raščiste odnosi iz pretvorbe i privatizacije. Govorio sam o socijalnoj pravdi. Ali, najvažnija je bila pravda u borbi protiv korupcije. I naravno, govorio sam o tim nekim općim mjestima važnim za društvo: o obrazovanju, kulturi, ekonomiji ….. I u jednom trenutku ono što mnogi nisu vjerovali, da netko poput mene može postati predsjednik, počelo se ostvarivati. Mnogi nisu vjerovali da je Hrvatska spremna za predsjednika profesora i muzičara. Kao, Hrvatska treba „Balkanca“. U očima tih analitičara ja to nisam bio, govorili su, ti si prije za Finsku ili Norvešku, ne za Hrvatsku.

Međutim se pokazalo da to nije baš tako. Ima jedna anegdota koju ću vam ispričati. Pričao čovjek sa kojima sam ja dobar a koji je bio šef kampanje od Bandića. To je gospodin Ljuština, direktor kazališta „Jazavac“, tada Bandićeva desna ruka, ali i moj prijatelj. Kaže, kad je on shvatio da će Bandić izgubiti izbore. On je shvatio da će izgubiti izbore kada je došao na tržnicu – plac, kako mi kažemo. Otišao je kod jedne gospođe kod koje su dolazili i on i Bandić zajedno kupiti povrće ili što već. Pita ona, gospon Duško /Ljuština/ pa gdje je moj Milan, nema mog Milana mog najdražeg gradonačelnika, moje sreće..... Odgovara Ljuština, baka, sad je kampanja, on putuje okolo, bit će predsjednik. Odgovara ona, dragi Milan, naš najbolji gradonačelnik…..Bako, bude te vi glasali za njega, pita Ljuština. Kaže baka po zagorski, ne bum. Kako nećete, čudi se Ljuština. Milan /Bandić/ je moj najdraži gradonačelnik. Ali, onaj Josipović svira beli klavir, on bu nas dobro predstavlal. I, kaže Ljuština, tada sam shvatio da smo izgubili. Iz te epizode sam naučio da građani svakog od nas percipiraju u nekoj ulozi. Bandića su ljudi prepoznavali kao uspješnog gradonačelnik, mene kao predsjednika. Da smo se natjecali za gradonačelnika, siguran sam, on bi uvjerljivo pobijedio.

Ivo Josipović
Kao anegdota sa tržnice:„...…..Bako, bude te vi glasali za njega, pita Duško Ljuština. Kaže baka po zagorski, ne bum.
Kako nećete, čudi se Ljuština. Milan /Bandić/ je moj najdraži gradonačelnik. Ali, onaj Josipović svira beli klavir, on bu nas dobro predstavlal.

Nakon izbora počinje jedna nova etapa u mom životu, ne samo političkom nego i obiteljskom i stručnom životu. Jer nisam napisao ni jednu notu. Tako da nije bilo muzike. Prava je nešto bilo malo, napisao sam u suautorstvu jednu knjigu o prekršajima, te još, čini mi se, dva pravna teksta. Ostalo, sve je bila politika. Obitelj sam nastojao ne zanemariti, ali, i supruga i kćer su, sigurno, bili uskraćeni za mnogo toga.

Novinar: kakav je bio vaš život kao predsednika?

Naslijedio sam jedan dobar dio ljudi od predsjednika Mesića. Ja nisam nikoga otjerao, da tako kažem. Osim što su neki savjetnici otišli. Jer sa mandatom predsednika završava i njihov. Al neke sam i zadržao. Ured koji je nastavio slično funkcionirati. To je dobro. Moram reći da je ured funkcionirao izuzetno dobro. Nadam da će ljudi koji su ostali raditi u Uredu našoj novoj predsjednici raditi isto tako predano kao i u mom mandatu. To je jedna uhodana mašina. Posebno, protokol, a i druge službe koje pripremaju predsjednika odlično su organizirane. Predsjednički posao je vrlo zahtjevan. Posla ima gotovo beskrajno. Ja sam otišao u krajnost jer sam sa poslom počinjao ujutro i završavao ujutro. I rijetko sam išao spavati prije dva-tri sta ujutro. Imao sam jako zgusnut raspored. Inzistirao da imam kontakte sa ljudima. U mom je mandatu preko 50.000 ljudi prošlo kroz Ured, mimo službenih državnih delegacija. Običan svijet. Privrednici, seljaci, učitelji, umjetnici, radnici …… Insistirao sam i na tome da osobno pročitam svu poštu, pisanu i elektronsku. Dnevno sam primao oko 300 mejlova. Dan je bio kratak za sve što se trebalo obaviti, pa su programi bili tempirani na po pola sata. Svakih pola sata, od jutra do navečer je neko dolazio. Bilo je to naporno, teško se bilo koncentrirati na svaku temu, a bilo ih je puno i bile su raznolike. Puno sam i putovalo, po Hrvatskoj, ali i u inozemstvo. Ono što je bilo posebno važno, ja sam to i u svom programu rekao, sa jedne strane ja sam se zalagao za pravdu. I tu sam napravio ono što je predsednik mogao. Inicirao sam promjenu Ustava. Nakon puno otpora, prihvaćeno je moj prijedlog da se na ustavnoj razini utvrdi da kriminal u pretvorbni i privatizaciji i ratno profiterstvo ne zastarijevaju. Ali, po našem Ustavu, predsjednik nema nikakvih ovlasti u najvećem dijelu spektra djelovanja države, u gospodarstvu, kulturi, znanosti……. Tu sam, bez obzira na to, nastojao vladama s kojima sam surađivao, onom HDZ-a i gospođe Kosor te SDP-ovom Milanovića, predlagati mnoge projekte i reforme. Ali, nije išlo. Vlade su uvijek imale zazor od predsjedničkih inicijativa i tretirale su ih kao napad na njihov integritet, kao nepoželjan ulazak u prostor njihove nadležnosti. Uvjek se to događalo kad je riječ o općim politikama, koje nisu odrana, nacionalna sigurnost ili vanjska politika u čemu predsjednik dijeli nadležnost s Vladom. Vlade su se gotovo uvjek postavljale kao da je predsednik protivnik. To se čak više primijećivalo u odnosima s Vladom gospodina Milanovića, iako smo mi iz istog, socijaldemokratskog jata. Vlade su uvijek reagirale negativno na inicijative. Što on sad hoće? Zašto se mješa? Pa nije to njegov posao! Nažalost, i to je doprinijelo lošem stanju u zemlji. Mislim ba bi bilo prilično drukčije da su prihvaćene neke moje važne inicijative, prije svega, promjena teritorijalne organizacijie putem regionalizacije, reforma uprave, pravosuđa, socijalne mjere……… Bliže se novi parlamentarni izbori, vidjet ćemo kako će završiti. Opet se daju olaka obećanja, opet izostaju reforme a skupi pokloni koji se nagovješćuju ili već daju interesnim skupinama, koštat će buduću vladu i dodatno otežati stanje u zemlji.

Ivo Josipović
„Insistirao sam i na tome da osobno pročitam svu poštu, pisanu i elektronsku. Dnevno sam primao oko 300 mejlova.“

Novinar: Raspad Jugoslavije i vaša generacija?

Sad kad čitate neke naše medije ispada da su svi jedva čekali da se Jugoslavija raspadne. Da je to bila tamnica, da su svi patili i stradali. Mi koji se malo dulje sjećamo znamo da to nije tako bilo. Bilo je, istina onih koji su po političkoj liniji stradali, bilo je međunacionalnih tenzija i nerašćišćenih odnosa. Ali, bez obzira na to, dugo vremena u bivšoj je državi postojala dovoljna kohezija i osjećaj zajedništva. Dosta je pogledati snimke nekih nogometnih utakmica, vidjeti kako se u Zagrebu navijalo za reprezentaciju pa da znamo da to nije tako. Onda je došao Milošević. Sigurno, malo je pojednostavljeno, ali smatram da je on sa svojom politikom glavni krivac za raspad države i za rat. To je moja perspertiva, a i mnogih ljudi koji su voljeli bivšu državu. Ona je postala nemoguća zbog te politike. I naravno, i oni ljudi koji su mislili dobro i voljeli zemlju, shvatili su da Jugoslavija više nije moguća. U Hrvatskoj smo ogromnom većinom podržali neovisnost. Sjetite se samo onih mitinga, parola koje su se izvikivale, nasilja, na kraju i napada na Sloveniju, Hrvatsku i BiH. I zaista, ja sam to rekao za neke vaše novine, rado se sjećam nekih trenutaka koje smo provodili zajedno. Ali danas smatram da Jugoslavija više nije moguća. Ne može se obnoviti. Naprosto zato jer se previše toga dogodilo, previše se stvari promijenilo, previše je krvi proliveno. A ključnom polugom svega toga smatram Miloševićevu politiku. Mislim da je ona uništila bivšu državu. Strahote koje su se dogodile u ratu su enormne. Najmanje će trebati dvije generacije da bi se još žive patnje ljudi svele na mjeru koja ne opterećuje dnevnu politiku i međuljudske odnose. Dolaze mladi ljudi, nove generacije. Dio njih je manje opterećen prošlošću. Ali, drugi su iz porodica koje su stradale i bol se prenosi s koljena na koljeno. U Hrvatskoj gotovo da i ne možete susresti čovjeka kojeg rat na ovaj ili onaj način nije dotakao. U Hrvatskoj su stradali Hrvati ali i Srbi. Bilo je strašnih zločina. Priče žrtava, i Hrvata i Srba, slične su. Još je puno ljudi koji se nisu vratili u Hrvatsku, pitanje je i hoće li. Ima i Hrvata koji su pobjegli iz Srbije. Teške su to priče. Bilo je i preko 10.000 Srba koji su branili Hrvatsku. Ishodište rata vidim u Miloševićevoj politici, ali to nije opravdanje za one zločine koji su počinjeni prema Srbima. Stradanja u borbi su jedno, ubojstva civila nešto sasvim drugo. Rat je iza nas. Uvijek sam isticao, Hrvatska je pobijedila u ratu, mora pobijediti i u miru. To znači da mora osigurati da svi naši građani, bez obzira na nacionalnost, Hrvatsku osijećaju kao svoju domovinu. Treba pružiti ruku i onima koji su se borili na drugoj strani. A zločine treba osuditi. Važni su nam i dobri odnosi sa susjedima. Posebo sam ponosan na to što sam s predsjednikom Tadićem širom otvorio vrata boljim susjedskim odnosima i pomirenju. Bez obzira na oscilacije, ipak je dosta toga učinjeno, da su vlade bile hrabrije, moglo se i više.

Ivo Josipović
„...Još sporna granica nije izvor dnevnih sukoba. Ali, da ispod svega postoje recidivi zla, najbolje vidite na nogometnim utakmicama. Ustaštvo, četnišvo, mržnja, tuče... I tu ne treba olako reći kako je to šačica huligana...“

Bez obzira na eskapade dnevne politike, odnosi su, još uvijek stabilni. Iako, neoprezni političari lako mogu to promijeniti. Mediji kao da potpiruju sukobe. Šešelj rekao ovo, rekao ono. Onaj mu odvratio ovako ili onako. Ministri se nepotrebno prepucavaju. Padaju i teške riječi. Paraleno s tim, život ipak traži putove suradnje. Pogledajte samo broj ljudi koji putuje preko granice u jednu i drugu zemlju. Trgovina ide, međusobno se investira. Jedan naš veliki poduzetnik drugi je po veličini zemoljovlasnik u Srbiji. Orkestri dolaze. Beogradska filharmonija bila tu. Naši muzičari kod vas. Prepolovili smo broj nestalih, možemo i moramo bolje. Čak imamo i zajedničke vojne vježbe, suradnju u progonu ratnih zločina i međunarodnog kriminala. Još sporna granica nije izvor dnevnih sukoba. Ali, da ispod svega postoje recidivi zla, najbolje vidite na nogometnim utakmicama. Ustaštvo, četnišvo, mržnja, tuče…. I tu ne treba olako reći kako je to šačica huligana. Zlo nikada ne treba potcijeniti. Napravili zajedničke vojne vježbe. Ali, ima još puno toga za učiniti. Žalosti me svaki korak unazad koji se, na žalost, povremeno događa. Istina je, neke rane neće moći nikad zacjelit. I nećemo moći imat puninu odnosa dok se neke stvari ne raščiste. U prvom redu to je pitanje nestalih osoba. To je nešto što svi doživljavaju kao rep koji je naprosto pitanje elementarne ljudskosti, mira i suživota. Pri čemu ima nestalih i Hrvata i Srba. Nešto više Hrvata, Srba nešto manje od polovice. Ali sve su to naši državljani. Prema tome, na tome se još mora puno zajedno raditii. Drugo imamo tih raznih ekonomskih prijepora. Sukcesija bivše države nije obavljena. Mislim da je otimačina koja je bila i ovdje i kod vas sukcesiju učinila teško provedivim na onim načelima kakvi su svojevremeno dogovorena. Dakle, morat će se tu naći neke inovacije u rješavanju imovinskih pitanja. Nadalje, otvoreno je i pitanje granice na Dunavu. Ja sam uvjeren da će se to riješiti nekom arbitražom ili pred Međunarodnim sudom pravde. Jer, očito je to da ni jedna politika nemože preuzeti rizik da bude optužena da je pustila drugoj strani dio koji se u dijelu domaće javnosti smatra svojim. A uvjek, u obje zemlje postoje maksimalističke vizije. Zato teško možemo očekivati sporazum za pregovaračkim stolom, prije u sudnici. Ali, važno je da nitko i ne pomišlja na rješenja na bojnom polju. Još je i puno problema osoba koje su izbjegle za vrijeme rata. Sam povratak načelno nije sporan, ali, od čega živjeti. Otvoreno je pitanje penzija, radnog staža, radnih mjesta, obnove dijela kuća……. Evo, danas neki ljudi koji su izbjegli iz Dalmatinske zagore žive u Hrvatskoj, drugi u Srbiji. Ali, malo se tamo vraća i Hrvata i Srba. Tko će vam se tamo vratiti!? Tamo se vraćaju stari ljudi da umru. Ali tamo vam neće niko doć. I Srbi i Hrvati, to je potpuno isto. Nema posla, ozbiljni su infrastrukturni problemi, slaba je perspektiva. Nakon toliko godina vjerojatno nije realno očekivati da će se ljudi u većem broju odlučiti na povratak. To im mora biti moguće, a, što je važno, moraju svi dobiti svoju imovinu na slobodno raspolaganje. Isto vrijedi za Hrvate koji su otišli pod pritiskom iz Srbije, ponajviše iz Vojvodine.

Pred prošle izbore, gledajući kakva je situacija u društvu, nisam obećavao opća mjesta, načelno govorio o blagostanju i ekonomskom oporavku. To i nije nadležnost predsjednika. Moja protukandidatkinja je učinila suprotno i uspjela. Ni o pravdi nisam više posebno govorio. Ona se na zakonskoj razini, pa i u nekim konkretnim kaznenim postupcima donekle i počela ostvarivati. Evo, čak je i bivši premijer završio u zatvoru. Ali, nije ostvarena socijalna pravda. Kriza je učinila svoje, mnogi su osiromašili, izgubili posao, pali u neku vrstu dužničkog ropstva. Smatrao sam da kao predsjednički kandidat moram ponuditi paket reformi koje udaraju u samu srž naših problema. Ponudio sam opsežne ustavne i općedruštvene reforme. Neki su mi govorili, pa to to ljudi ne razumiju. Nemoj ići sa tim. Neće ti se to primit. Izgleda, bili su u pravu. Ali riječ je o reformama za koje su i mnogi od političkih suparnika rekli da su to reforme bez kojih nećemo moći naprijed. Reforme su se odnosile na jačanje demokracije, regionalizaciju i decentralizaciju zemlje, reformu uprave i pravosuđa i nove relacije između državnih tijela. Kada je riječ o demokraciji, predlagao sam promjene izbornog sustava, ali i jačanje unutarstranačke demokracije. Vidite kako nam stranke izgledaju. Sve je vlast jedne osobe. U skoro svakoj od stranaka postoji apsolutiskička vlast predsjednika stranke. Promjene su predviđale jačanje građanskih inicijativa i veću kontrolu vlasti.

Ivo Josipović
„...Ali, nije ostvarena socijalna pravda. Kriza je učinila svoje, mnogi su osiromašili, izgubili posao, pali u neku vrstu dužničkog ropstva. Smatrao sam da kao predsjednički kandidat moram ponuditi paket reformi...“

Teritorijalna reforma temeljila se na regionalizaciji i snažnijoj decentralizaciji. Ne u smislu povećanja, nego smanjenja broja teritorijalnih jedinica, ali i jačanju njihovih ovlasti i financija. Sadašnji sustav sa skoro 600 teritorijalnih jedinica, skup je, neefikasan, ne služi građanima i generira u nekim sredinama korupciju. Pet do osam regija, sa puno više novaca i puno više ovlasti za te regije, temeljna je ideja. Bile su tu i opsežne promjene kada je riječ o upravi i pravosuđu, jačanje ljudskih prava, ekologije i održivog razvoja, radničke participacije……. Jednom riječju, bio je to ozbiljan projekt reforme države. Vidjeli ste, za malo nisam s tim programom uspio na izborima. Bila je mala razlika, ali je bila razlika. Izbori su se zabvršili kako su se završili. Gospođa Grabar Kitanović je imala općenitu, dobro organiziranu kampanju. Moja organizacija nije bila tako dobra, i to sam i sam kriv. Nova je predsjednica imala jednostavne poruke i jednostavna, velika obećanja. Vi ste bili na vlasti, niste ništa napravili. To je jedno. A drugo, ja ću učiniti da budemo najbogatija država na svijetu. Plus nešto manjih, za uho građana dobrih poruka o preseljenju i pojeftinjenju Ureda, što naravno nije ostvareno. I prošlo je. Gospođa Grabar Kitarović dobila izbore. Želim joj uspješan mandat i izvršenje svih obećanja koja je dala, posebno onog o Hrvatskoj kao najbogatijoj državi na svijetu. Prvo što sam napravio nakon proglašenja rezultata, nazvao sam novu predsjednicu i čestitao joj. Zatim sam to učinio i putem medija. Moj mandat je trajao još skoro mjesec i po. Sve one koji su radili u Uredu pozvao sam da i za novu predsjednicu nastave raditi tako predano kako su radili za mog mandata. Kad prođu izbori i kad ste ih izgubili, mnogi ljudi imaju potrebu da vas pljunu. Mogli ste pročitati mnoge kritike na moj mandat i od onih koji su me prije hvalili. U prve četiri godine mandata imao sam najveću podršku građana od svih političara ikada. Prelazila i preko 80%. To je bilo vrijeme kada sam povukao poteze ili sudjelova u potezima koji su zaista bili određena prekretnica za Hrvatsku: ušli smo u Europsku uniju, otvorili dobrosusjedske odnose sa Srbijom i BiH, otvorili snažnu borbu protiv korupcije i ratnog profiterstva, očuvali društvanu stabilnost i Hrvatsku držali sigurnom državom, u razgovorima s predsjednikom Obamom i kancelarkom Merkel otvorio Hrvatskoj mogućnosti nove energetske pozicije na mapi Europe…… U pravilu, kritiziraju me da sam bio preblizu Milanovićevoj vladi. Mislim da nije točno. Mislim da predsjednik, bez obzira iz koje stranke, dolazi nesmije biti opozicija. On je dio sustava – vlasti. Kao drugo, govorilo se kao je u mom mandatu gospodarstvo oslabilo. Ali, optuživati predsjednika ili sutra predsjednicu da je gospodarstvo loše nema nikakvog smisla. Predsjednik po Ustavu nema nikakvog utjecaja na ekonomiju. Naravno, neki aspekti moje politike nekima se nisu svidjeli. U prvom redu, dobar dio desne scene nije odobravala moj angažman u regiji. Oni smatraju da Hrvatska treba distancu od Balkana, da istočno susjedstvo nije naš svijet. Ja, sasvim suprotno, smatram da je regija vrlo važan interes Hrvatske, da je Hrvatska danas u poziciji da artikulira i evropski i svoj interes u regiji, da pomogne da i ostatak regije uđe u Europsku uniju. To je za nas sigurnosno i ekonomsko pitanje. U regiji imamo ozbiljne ekonomske interese. Naša regionalna politika je europska politika, to su dvije strane istog novčića. Međutim, evo naša desnica to vidi kao crvenu krpu, ekstremisti su me proglašavali britanskim i srpskim špijunom. Vidjeli ste, čak su i Šešelja upleli u kampanju. Na mreži lokalnih televizija išla re redovito opskurna emisija uređivana i vođena od desničarskih ekstremista. Šešelj se u toj emisij javljao uživo, kao, on je moj prijatelj, da on za mene radi, da poziva ljude da glasaju za mene, sve da bi kod građana izazvali gnijev prema meni. To je televizija u Osijeku, ali reemitirana praktično u cijeloj državi. Zanimljivo je, državni regulator elektronskih medija na ovo nije ni trepnuo.

Odlučio sam se i dalje baviti politikom. Mnogi su me nagovarali da se vratim u SDP. Posebno je tu bilo onih koji su nezadovoljni vodstvom SDP-a pa su me nagovarli da budem vođa puča u SDP-u. Pa da ja postanem predsjednik. Što ja nisam htio. Jer ne želim voditi pučističku politiku. Osim toga mislim da je SDP u stanju koje nije osobito dobro. A onima koji me zovu na taj način na povratak zašto se sami ne izbore za promjene u stranci. Zašto šute na stramačkim sastancima? Ovakav SDP je za mene prošlost jer je nedemokratičan, jer vodstvo ne želi ni jednu od nužnih reformi koje nam trebaju da izbjegnemo daljnje urušavanje ekonomije i društva. Ja jesam socijaledmokrat. I volio bih da dočekam dan da SDP postane prava autentična socijaldemokratska stranka.

Osnovao sam stranku Naprijed Hrvatska! – Progresivni savez, stranku lijevog, progresivnog profila. Na početku smo, osnivamo ogranke u zemlji. Izaći ćemo na izbore, vjerojatno u koaliciji sa nekim drugim srodnim strankama izvan dvije velike koalicije. Posebno, puno očekujem od suradnje s regionalnim strankama koje podržavaju koncept regionalizacije i forsiraju mlade ljude. Na početku smo posla. Interes je dobar. Iz velikih stranaka jako motiviraju medije da napadaju takvu inicijativu. U svojevrsnoj smo medijskoj blokadi. Ali mislim da to na neki način nama stvara dodatnu motivaciju. Puno ljudi se javlja i nadam se da će ta stranka imati uspjeha.

Pravni fakultet u Zagrebu

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu

Pravni fakultet u Zagrebu na kome predaje Ivo Josipović nalazi se naspram HNK - Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu

Što se moje profesionalne budućnosti tiče, odbio sam mogućnost da uzmem predsjedničku mirovinu i ured bivšeg predsjednika. Vratio sam se na Pravni fakultet, i od jeseni počinjem s predavanjima iz kaznenog procesnog prava, međunarodnog kaznenog prava i prekršajnog prava. Zapravo, veselim se radu sa studentima...

Postavljeno: avgust 2015.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana