Beleška urednika sajta Dragoslava Simića:
Ovaj moto sajta prikazuje način rada primenjen u emisijama čiji sam autor.
Ivo Andrić. Iz priče „Alipaša“:
„Slušam ga dugo i pažljivo, samo mi ponekad dođe da mu upadnem u reč i da mu kažem šta ja mislim o tome. Da, dođe mi da to učinim, ali neću mu kazati ništa, jer ja ničiju priču ne prekidam i nikog ne ispravljam, ponajmanje stradalnika koji priča o svom stradanju. I kud bih ja došao kad bih to činio. Onda priče ne bi ni bilo. A svaka priča je, na svoj način, i u određenom trenutku, iskrena i istinita, a kao takvu treba je saslušati i primiti...“
Fotografije i tonski zapisi urednik sajta Dragoslav Simić
(1931. Beograd ~ 1989. Beograd)
Poetski zapis vajara Nebojše Mitrića objavljen u Politici tokom proslave “Osam vekova Studenice”, 1986. U emisiji koju sam snimio te godine u manastiru, ovaj tekst je pročitao u celini Nebojša Mitrić. Može se čuti na sajtu.
Na rečici Studenici, Manastir. Živi dva života. Svoj, dugi, i mnogo kratkih, ljudskih.
STUDENICA. Od mramora i duha. Lebdi na dlanu treće ruke Bogorodičine. Blizu je i daleko. Može joj se prići i ne videti je. Ili se vidi i zatvorenih očiju.
BILA JE NEDELJA, 1949. Dvadeset četvrti dan jula. Kasno popodne. Od Sopoćana do Studenice. Otvoreni kamion natovaren ljudima. Kao kupusom. Ljuljao se i škripao. Pred nama noć, za nama oblak prašine. Očekivali smo: Lavra srpskih crkava, sestra Hilandara. Veličanstvena građevina od belog mermera... Ništa se nije videlo. Noć bez meseca. Ispod lukova konaka treperi petrolejka okačena o zid. Nazirao se bunar s točkom. Zričci. NAREDNOG DANA, svečanost! Za oči i dušu. Sunčano jutro. Bela mermerna Studenica. I Radoslavljeva priprata — belo okrečena. Ulaz u Bogorodičinu crkvu mali, nizak. Sa istoka je u oltar stizalo sunce. Činilo se kao da je ispod Dveri prag od zlata. Studena, svečana tišina Studenice.
ARHIMANDRIT ALEKSIJE. Iguman Studenički. Krupan, snažan, grlat. Ubio se te jeseni. Ko zna kakva ga je nevolja snašla.
MONAHA MALO. Starac Platon pogrbljen do zemlje. Sa gunjem iz kojeg raste suvo lišče. Plevi travu po porti. Odvaja zlo od dobra. Da od Boga zasluži dan.
DOŠLI SU NEKI NEOBIČNI LJUDI. Iz Beograda. Da brinu o Studenici. Da čiste i kopiraju freske. Priprema se izložba kopija fresaka u Parizu. MILORAD PANIĆ - SUREP. Pesnik, ratnik, zaljubljenik. Direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture. U Studenicu je došao džipom. Stigao je do Vrha i Paleža.
Mnogo se o njemu govorilo. Pridobijao je ljude. Sa političarima — politički, sa crkvenim ljudima — crkveno, sa narodom — narodski. Lutajući po manastirima i ruševinama, zavirivao je u stare knjige. Iščitavao zapise urezane u zidove. Na skrivenim mestima. Ispod olova. Sakupio je tragove o mučnom življenju između 1371. i drugog srpskog ustanka i složio ih u knjigu “Kad su živi zavideli mrtvima”.
SVETISLAV STRALA je bio u belom mantilu. Za mene bio je star čovek. Sed. Imao je godina koliko ja sada. Govorio nam je o radovima. O konzervaciji i restauraciji fresaka. Bogorodičina crkva bila je ispunjena skelama. Mogli smo se uspeti do pod samo kube. Gledali smo likove iz bliza. I oštećenja. Kao rane. Crtali smo i ćutali.
ALEKSANDAR TOMAŠEVIĆ. Lep plav čoveg. Stariji od nas. I mudriji. Imao je pravu setlu kosu, sa pramenom preko čela. Koji put do očiju. Čvrsto široko lice. Sa ožiljkom ispod jagodice. Kao srednjovekovni ratnik. Usta plemenita sa krajevima pokrenutim u osmeh. Misao čista. Govor jasan. Sa psovkom. Kopirao je freske inteligentno, sa razumevanjem. Učio je. Stroge forme i široki potezi sa arhijererskih odeždi preselili su se na njegove slike i mozaike. Oker, belo i crno.
NA STARU GODINU, po starom kalendaru, 1951. Išli smo konjima u selo Vrh. Kod Kovačevića. Godišnji pomen. Postavlja se spomenik. Od studeničkog mermera. Majstor radi na licu mesta. Po snegu. Pomagao sam mu. Začuđeno je gledao - otkud znam da režem kamen. Ruke su zeble. Nacrtao sam crkvu na . groblju. Spada u najstarije u studeničkom kraju. Slična je onoj u Paležu i Nikoljači u Manastiru. Na susednom grobu, ispop snega, dve jabuke. Kad se razgrne sneg, pojave se, rumene, jedre. Najlepše jabuke koje pamtim. U suton, vukovi su napali ovčaru.
TEODOSIJE HILANDARAC piše u jednom poglavlju žitija Svetog Save: .”Uzevši veliki tovar zlata i sasuda zlatne i srebrne ....” Razmišljao sam o tome, bez obaveze da dokazujem. Ikonostas Bogorodičine crkve bio je od mermera. Sigurno, bogato ukrašen reljefima kao I portal. Pored prestonih ikona, stajali su kameni ratnici. Čuvari svetinje. I veliki svećnjaci bili su od mermera. Ostalo, od srebra i zlata. Raspeće na Prestolu, svećnjaci, petohlebnica, diskos, putir, zvezdica, kašičica. Okovi jevanđelja i celivajući krstovi bili su ukrašeni dragim kamenjem. Kako su ti predmeti stizali u Studenicu? Doneti, sa istoka ili zapada? Ili je neki kaluđer lutalica, kovač srebra i zlata trošio život od manastira do manastira. Od Carigrada do Ohrida. Od Svete Gore do Studenice. Majstor nije znao da je vajar.
TAJNA OSTAJE. U Studenici je bilo mnogo crkava. Pored Bogorodičine, Kraljeve i Svetoga Nikole, Sveti grobovi bili su obijani i pljačkani. Možda nije sve odneto. Istoričari, arheolozi, umetnici željni su otkrića. Kopano je ispod trifore, pod oltarom. Ispod poda. Za kriptu se ne zna. Skrivnica prazna. Petrova crkva i Banjska ostavljaju nadu. Narod kaže: kao da je u zemlju zakopano. Neki put mi se učini da znam gde bi studeničko blago moglo biti. Strah me je da kažem. Žao mi je lipe. Možda je neki iguman, u teškom času, odlučio. U jesen, noću, pre zime da posadi lipu. U jamu je prvo položio blago. A onda uspravio stablo. Da se niko ne seti. To je ona velika lipa što i danas stoji. Lišće joj se srebrom presijava, a cvetovi su od zlata.
STRADANJE Studenice staro je koliko i ona. Samo je ona jača. I spolja i iznutra. Sve nadživi. Nebeske i zemaljske sile oprobaše na njoj svoju moć. Poslaše crne darove. Munje, gromovi, zemljotresi. Požari. Ratovi, bolesti, glad. Verska i zverska mučenja. Pljačke, nasilja. Poniženja. I kad se sve smiri, dođe ljudska glupost i nerazum.
LEPA, MUDRA, DOSTOJANSTVENA, kao veliki dragi kamen, okružena malim kamenovima. Živi Studenica dva života. Svoj, dugi i mnogo malih kratkih, ljudskih.
Nebojša MITRIĆ
Slušaj: (mp3)
Patrijarh German održao je u Studenici na proslavi “Osam vekova Studenice” ovaj govor 1986. godine, koji je vrlo interesantan jer ima ne samo versku i istorijsku već i političku konotaciju. Treba dobro poznavati prilike u jednopartijskoj Jugoslaviji da bi se razumelo zašto patrijarh između ostalog zahvaljuje na podršci društveno političkim organizacijama u organizaciji ove velike proslave. Patrijarh German je često od crkvenih krugova, naročito u Americi, optuživan za saradnju sa komunistima.
Ali trebalo je biti crkveni poglavar i održati crkvu u mutnom vremenu kada država nije podržavala crkvu i kada je najveći broj onih koji su kasnije postali naprečac “vernici”, bili članovi iste partije koja nije imala razumevanja za veru i slobodan verski život.
Slušaj: (mp3)
Postavljeno: jun 2011. / oktobar 2012.
Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.
Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com
Hajduk Veljko, spomenik junaku koji je
vajar Nebojša Mitrić postavio na centralnom trgu u Negotinu.
Fotografiju snimio i opremio ovu stranu urednik sajta Dragoslav Simić
2012. godine.
(klikni na sliku za uvećanje)
Autor sajta | Kratka biografija Dragoslava Simića, osnivača sajta www.audioifotoarhiv.com
sicke41@gmail.com ![]() ![]() ![]() |
Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti, E-prodavnica
Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.