Beleška urednika sajta Dragoslava Simića:
Ovaj moto sajta prikazuje način rada primenjen u emisijama čiji sam autor.
Ivo Andrić. Iz priče „Alipaša“:
„Slušam ga dugo i pažljivo, samo mi ponekad dođe da mu upadnem u reč i da mu kažem šta ja mislim o tome. Da, dođe mi da to učinim, ali neću mu kazati ništa, jer ja ničiju priču ne prekidam i nikog ne ispravljam, ponajmanje stradalnika koji priča o svom stradanju. I kud bih ja došao kad bih to činio. Onda priče ne bi ni bilo. A svaka priča je, na svoj način, i u određenom trenutku, iskrena i istinita, a kao takvu treba je saslušati i primiti...“
Stranicu osmislio, fotografije i tekst snimio urednik sajta Dragoslav Simić
Slušaj: (mp3)
Radio Beograd 2
1968. godina – 40 godina posle
(stenogram završen 17. 8. 2008. - P. Ć.)
Šezdeset osme godine kao i većina ostalih koji su sudjelovali u tim događajima i ja sam bio student, s time što sam bio student sociologije i filozofije, a studenti sociologije, filozofije i studenti političkih znanosti su zapravo bili na neki način jezgra ljudi koji su u to doba bili najaktivniji u tom studentskom pokretu, koji su reagirali na taj način da smatraju da je moguće okupiti ljude i promijeniti svijet, da upotrebimo tu jednu frazu. Naime, činjenica je da danas, nakon četrdesetak godina, o tome razmišljati na jednoj anegdotalnoj razini sigurno da zapravo i nema puno smisla. Moglo bi se sigurno ispričati puno pričica o tome što smo radili, što smo razmišljali, što smo htjeli. Međutim možda bi bilo interesantnije da pokušamo ipak sa jedne određene nužne povijesne distance vidjeti zapravo što se tada događalo, što smo htjeli i na koji način i čime je sve to skupa rezultiralo.
U prvom redu, ako govorimo u odnosu prema svijetu, onda je potpuno jasno da je to bilo doba kada su studentski događaji, studentska gibanja i studentski pokret, tih godina svuda bili tema dana, dakle od Berklija do Pariza, ……, znači svuda se nešto događalo. Neki su čak tvrdili da je to djelimično bilo rezultat i mode, dakle jednostavno jedne lančane reakcije, znači zbiva se u svijetu - zbiva se i kod nas. Međutim, to ipak nije tako, mislim da stvari nisu bile tako jednostavne. Činjenica je da skup pitanja kojim su se bavili studenti u svijetu ipak nije bio isti kao skup pitanja koja su stajala pred nama. Naime, ono što je dominiralo studentskim pokretom u svijetu, to je bilo zapravo jedno razmišljanje o kraju ideologije rasta po svaku cijenu. Naime, jedno razdoblje poslijeratne obnove Evrope, jednoga fantastičnog ekonomskog rasta u Americi i prosperiteta, znači tih nekakvih dvadesetak godina Maršalovog plana u Evropi i rast Amerike je na određen način zapravo postavio pitanje o smislu samog rasta: Da li je cilj rast po sebi? To je doba kada se počinje javljati i ekološki pokret, kada se javlja problem naglog porasta stanovništva, iskorištavanja prirodnih resursa, itd. Studenti su isto tako, naravno sada govorim o studentskom pokretu u svijetu, počeli postavljati upravo takva pitanja, znači: da li je taj i takav razvoj ono što nam treba, što u tome ne valja, kamo nas sve to sve skupa vodi, postavlja se problem nekakvog otuđenja, dehumanizacije itd. To je bilo u središtu toga jednoga svjetskog pokreta, ako tako mogu reći.
Naravno da to kod nas nije bilo potpuno isto. Kod nas se tu postavljalo nekoliko drugih razina problema. Ako govorimo, recimo, o pitanjima o kojima smo razmišljali mi ovdje u Zagrebu, onda bismo mogli reći da se tu zapravo, s jedne strane, postavljao problem odnosa prema Jugoslaviji, dakle prema zajednici u kojoj smo živjeli a, s druge strane, odnosa prema Hrvatskoj i njenim institucijama. Što se tiče ovog prvoga, dakle odnosa prema Jugoslaviji, tadašnjim studentskim pokretom je dominirala jedna lijeva kritika, ako je tako možemo danas nazvati. Naravno da je teško uvijek sve strpati lijevo ili desno, međutim činjenica je da je to ipak bila kritika sa lijevih pozicija, dakle kritika socijalnih razlika koje su tada već postajale očite. Dolazilo je do socijalnog raslojavanja, počele su se pojavljivati parole „svi smo mi jednaki, ali neki su bili malo jednakiji od drugih“, znači neki su bili manje jednaki od drugih. Uočavaju se određena siromaštva i određena bogatstva i upravo to je bila jedna kritika tog raslojavanja, stvaranja socijalnih razlika na nivou cjelokupne države. S druge strane, unutar studentskog pokreta su se tu javljale i određene kritike same pozicije Hrvatske unutar Jugoslavije. To nije bio dominantan problem, ali kod jednog dijela ljudi se počinje pojavljivati kritika određenih problema o raspodjeli dohotka, odnosa razvijenih i nerazvijenih, itd. Bez obzira što to nije bila dominantna tema, činjenica je da se to pojavljivalo, možda manje na Filozofskom fakultetu i možda više na Ekonomskom fakultetu i na nekim drugim fakultetima. S druge strane, kada govorimo o unutarnjim problemima, dakle o odnosu prema Hrvatskoj, tu je u prvom planu bila zapravo jedna ideja demokratizacije. Osjećala se jedna sputanost određenom ideološkom pravovjernošću koja se, naravno, morala slijediti.
S druge strane, tu je postojao i generacijski problem. Mladi su se osjećali sputani, makar možda nije najljepše tako reći, od jedne boračke generacije koja je kompletno dominirala u svakom pogledu. Dakle, ti mladi ljudi, a moramo biti svjesni da je to generacija koja se danas naziva generacija „bejbi-bumera“, u ono vrijeme mi naravno nismo govorili na taj način, međutim činjenica je da je u povijesti upravo generacija rođenih 1946 – 1950. godine najjača generacija, gledano u nekakvom demokratskom stablu ljudi, najjača generacija koja se po broju ljudi ikada rađala na ovim prostorima. Samo u moje doba, dok sam išao u gimnaziju, mi smo imali deset razreda u mojoj generaciji, a kasnije je to spalo na četiri razreda u toj istoj gimnaziji. Hoću reći samo koliko je to, gledano po broju, bila jedna jaka generacija i logično je da se tražilo više prava za mlade. To je djelomično rezultiralo, što bi rekli Kinezi, jednim određenim maršom na institucije i na organizacije koji se zbivao u kasnijem razdoblju 1968–1971. kada su zapravo osvajane pojedine institucije i pojedine organizacije. Mislim, naravno, prvenstveno na Savez omladine i Savez studenata, čak i na partiju, a i druge institucije su osvajane upravo tih godina nakon šezdeset osme.
Što još treba spomenuti? Ako me pitate šta sam ja radio u to doba - osim što sam studirao, bio sam i novinar. To je bilo razdoblje kada je grupa nas izdavala i uređivala Omladinski tjednik, novine koje su, slobodno mogu reći, otvarale prostor ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, nego djelimično čak i u cijeloj bivšoj zemlji, dakle novine u kojima smo stvarno mogli pisati ono što smo htjeli i pisali smo, barem se danas tako čini, stvarno kritički o svemu što nas okružuje, o svemu što se zbivalo. To su bile novine u kojima se preispitivao razvoj uopće, ali preispitivali su se i ljudi, preispitivale su se i institucije, dakle od toga da imamo jednu određenu praznu ideologiju koja se zapravo svodi na niz nekakvih fraza koje nemaju više nikakvog sadržaja, pa do jedne određene sputanosti, posebno u području kulture koja je upravo tih godina željela iskočiti iz te jedne ideološke, na neki, način okruženosti, koja je željela slijediti određene trendove koji su se događali u svijetu. To je sigurno dominiralo u novinama koje smo uređivali. Iz tih novina su nikli, preosjetno zvuči, ali gotovo svi iole poznatiji novinari koji danas dominiraju u medijima u Hrvatskoj, ljudi koji su kasnije bili glavni urednici drugih novina, političari… Novine je pokrenuo Tonči Vujić, Anton Vujić je bio prvi glavni urednik Omladinskog tjednika, s njime u redakciji smo bili Inoslav Bešker, novinar, dopisnik iz Rima, koji je i danas jedan od najcijenjenijih novinara u zemlji. Tu je bio Darko Bekić, koji je kasnije bio glavni urednik Plavog vjesnika, a nakon toga je postao diplomat i danas je ambasador u Maroku. Tu je bio Hido Bišćević koji je bio zamjenik ministra vanjskih poslova i ambasador, a sada je tajnik Vijeća za ekonomsku saradnju u Sarajevu. Tu je bio Zoran Bošnjak koji je poslije bio isto tako glavni urednik Starta. Tu su bili pisac Petar Pero Kvesić, Žarko Puhovski koji je kao aktivist i borac za ljudska prava aktivan u Hrvatskom Helsinškom odboru, Krešo Fijačko koji je poslije bio glavni urednik Vjesnika, itd. Ne znam ako sam nekoga zaboravio, ali to je bio jedan krug ljudi koji je pokrenuo Omladinski tjednik. Znači, jedan krug ljudi dvadesetgodišnjaka, jer većina nas je imala između 19 i 21 godinu, znači možemo slobodno reći dvadesetogodišnjaci. Danas je to naravno teško uspoređivati, ali činjenica je da smo mi stvarno razmišljali zrelije, ako tako mogu reći, od ljudi koji danas imaju 19 ili 20 godina. Dakle, imali smo ili pokušavali smo nekako izgraditi određeni konzistentni pogled na svijet i iza tih novina je stajala određena platforma i određeno kritičko razmišljanje.
Naravno, kada tijekom lipnja počinje studentski pokret, prvo u Beogradu a kasnije i u drugim gradovima, dakle kada se počinje pomalo rasplamsavati, logično je bilo pokazati jedan određeni interes koji je bio dvostruki. Dakle, interes ljudi koji su bili lijevo orijentirani, dakle studenti sociologije, filozofije i političkih znanosti, ali i ljudi koji su bili novinari koje je to interesiralo kao jedan određeni fenomen, koji su željeli vidjeti što se događa, dati svoju ocjenu, pa ako hoćete i procijeniti što je to i eventualno vidjeti kako i gdje se uključiti. To je onda, naravno, rezultiralo tim često spominjanim putovanjem u Beograd. Dakle, sa dva automobila otišlo je nas osam u Beograd. Jedan je bio „Princ“ koji je vozio Slobodan Šnajder, drugi je bio „Reno 4“ Mladena Martića. Bilo nas je osam i pitanje je da li se sada mogu sjetiti svih osam, ali znam da su unutra bili Šime Vranić, Bešker, glumac Rumora, Martić, Šnajder, to sam sada rekao pet, ja sam šesti, i još dvojice bi se vjerovatno trebao sjetiti. Dakle, otišli samo u Beograd odmah nakon nekoliko prvih dana, nakon onog sukoba tamo na podvožnjaku, nakon batina i dok još nisu niti generalno političke ocjene najviših rukovodstva pale, dok je sve skupa bilo još u zraku. Otišli smo tamo na Filozofski fakultet, bili smo jako lijepo primljeni, dočekani i skandirani, ako tako možemo reći. Nekolicina nas je tada i govorila o tome što treba učiniti. Bili smo možda jedno tri sata u Beogradu i vratili se natrag odmah istu večer.
U međuvremenu su već počinjala okupljanja u Zagrebu i mi smo se naravno onda uključili u ono što se događalo u Zagrebu. To nije imalo naravno isti profil, rekao sam da su postojale određene specifičnosti. Međutim, ta određena lijeva kritika socijalnih razlika je sigurno bila ono o čemu se najviše govorilo u tom trenutku.
Teško je naravno prisjetiti se svih detalja, na razini anegdotalnosti je to vrlo teško. Međutim činjenica je da smo svi na neki način bili poneseni. Dakle, bila je jedna određena euforija u svima nama, jer to je naravno za dvadesetogodišnjake, ja sam imao taman dvadeset godina, bilo prvi put da smo počeli osjećati da smo i sami, kako se to danas popularno kaže, postali subjekt, više nismo objekt – u to doba se to nije tako govorilo, barem se ne sjećam da je itko to upotrebljavao. Međutim, činjenica je da je od balavaca, koji smo u procesu školovanja i od kojih se očekuje da samo učimo, učimo i učimo, odjednom postajemo ljudi koji čine neke stvari, dakle ne samo da govore nego da na određeni način i čine i to što čine odjednom više nije nešto u prazno. Dakle, to su stvari koje, s jedne strane, imaju jedan golemi medijski odjek bez obzira što je naravno većina medija imala jednu određenu cenzuru. Moramo biti svjesni da slobodnog novinarstva ili slobode medija u to vreme nije bilo. Međutim, čak i uz tako kontrolirane medije stvari su imale određen odjek. To je činjenica i odjednom čovjek osjeti u jednom trenutku da ono što kaže ima određene reperkusije, ima određenu jeku. Mislim da sam sadržaj toga, danas je vjerojatno pitanje kako bi čovjek analizirao sve ono što je tada rekao, međutim osjećaj da ono što kažeš odjekuje, ne samo da odjekuje na dvorištu Filozofskog u Beogradu nego da odjekuje i šire, to je nešto što, moram priznati, čovjeka onda ponese. Naravno, kada se govori, moramo biti svjesni da je u svakom govoru uvijek i puno fraza, puno nekakvih općih mjesta, jer ako govor sam po sebi nema nekakve retoričke figure onda je stvar izgubljena. Dakle, tu je sigurno bilo parola oko suradnje, oko zajedničkog nastupa, oko kritike svega postojećeg itd.
U to doba smo bili na određen način ipak pod utjecajem naših profesora koji su većinom bili članovi Praksisa, dakle koji su se zalagali upravo za kritiku svega postojećega. Dio Praksisove redakcije bio je u Beogradu, dio je bio u Zagrebu, dakle to je bila jedna miješana redakcija i dio filozofa koji su u to doba djelovali upravo pod tim nekakvim geslom kritike svega postojećega. Onda je to na neki način bila i naša temeljna teza onoga o čemu smo govorili. Bilo je kritika rušenja institucija, kada kažem rušenja ne mislim naravno na fizičko rušenje cigala, nego na rušenje tog jednoga ustajaloga koncepta institucija za koje smo smatrali da je prevaziđen, da je to nešto što više ne bi trebalo postojati. U tom smislu, prvenstveno naravno na planu tih ideologija i praznih riječi i praznih simbola koji su sve manje značili. Nakon dvadesetak godina nekakvih istih fraza, istih simbola, one se pomalo ofucaju i vjerujem da čak i onima koji ih stalno upotrebljavaju više puno ne znače, a kamoli onima koji ih moraju stalno slušati i s njima se suočavati. S jedne strane, to je bila ta kritika. S druge strane, bila je kritika kulture koja je bila jednoobrazna, bez obzira i na Krležin govor u Društvu književnika i na određena druga umjetnička kretanja, činjenica je da je dominantno u kulturi ipak bila određena jednoobraznost. Dakle, malo je toga iskakivalo, kultura je bila drugi plan.
Moram priznati da smo se manje bavili ekonomijom, makar bi vjerojatno iole stručna analiza pokazala da zemlja nije imala nikakav ili je imala vrlo nejasan plan razvoja, da se zapravo nije točno znalo ni što se hoće, što se događa, to je bilo doba nakon takozvane prve ekonomske reforme, ja mislim da je bila valjda 1966. Onda je počela serija tih reformi koje su zapravo isto tako bile prazne, jedna reforma je slijedila drugu, jedna devalvacija drugu, itd. Ali zapravo isto tako nije bilo jasno što se hoće. Dakle, da nas je u to doba više interesirala ekonomija, možda nas je trebala interesirati, vjerovatno bismo i u tom smislu nešto govorili. Međutim, što je definitivno loše danas kada gledam, taj dio smo jednostavno preskočili jer nismo imali niti vjerojatno znanja, a možemo reći niti interesa da sagledamo da je to problem.
Svjetski problemi koji su bili na razini nekakvih refleksa dolazili su i kod nas. Isto tako, određene parole su uvijek bile aktuelne, kao što je „Budimo realni, tražimo nemoguće“, itd., to je uvijek dobro zvučalo gdje god se govorilo, makar nikome nije bilo zapravo sto posto jasno što to sve skupa znači. Da li je Kon-Bendit ili neko drugi autor toga, to je teško reći, ali mi smo to analizirali dalje i to je svakako bilo nešto što se govorilo.
Činjenica je da je kod nas taj studentski pokret, neću reći da je umirao, ali je zapravo relativno brzo zamro u Zagrebu, relativno brzo se smirio. Zašto? S jedne strane, rekli smo da je on rezultirao tim maršom u institucije i organizacije, dakle manje-više ljudi koji su ovdje bili najaktivniji su vrlo brzo preuzeli Savez studenata, Omladinu i druge postojeće organizacije. Taj pokret je u najmanju ruku zamro. On se još djelimično održao u medijima, znači u određenim raspravama koje su se periodično javljale, o značaju pokreta, što je on napravio, koji su bili njegovi rezultati. Dio ljudi koji su tu bili aktivni je postao vrlo aktivan u pojedinim institucijama i organizacijama.
Kod nas definitivno nije bila situacija, recimo za nekakve Bader-Majnhof ili Crvene brigade, dakle u tom smislu ultra-ljevicu koja bi se u krajnoj liniji svela na jednu gerilu i na rat protiv institucija. Mislim da se nigdje nije zapravo ozbiljnije konstituirala, jer kad gledamo pokrete u drugim zemljama, u Njemačkoj i u Italiji, oni su, ne naravno svi, ali dio ljudi je upravo otišao onda u te određene radikalne pokrete. Dakle, bez obzira da li da ih nazovemo Crvene brigade ili kako ih već zajednički možemo nazvati, oni su onda pokušali doslovno rušiti institucije, znači bombaškim napadima, ubojstvima, itd. Ovdje se taj smjer nije nikada razvio. Vjerojatno je to na neki način ipak pokazalo da neslaganje sa državom i organizacijom nije bilo do te mjere jako da bi to rezultiralo otvorenom pobunom.
Kasnije je došlo do određenog raslojavanja unutar ljudi koji su tu bili aktivni. Dakle, dio ljudi je onda više stavio naglasak na taj gospodarski problem, položaj Hrvatske. Dakle, u Sloveniji i u Hrvatskoj se recimo taj dio isto tako javlja koji je onda rezultirao 1971. ponovno sa studentskim gibanjima, međutim koja su imala potpuno drugačiji predznak. Tu ne možemo identificirati da je bilo puno ljudi iz ove jezgre šezdeset osme, ali jedan dio ljudi je i sedamdeset prve isto tako bio aktivan. Recimo, kada je negdje u jesen 1968. izabrana nova studentska organizacija, većina nas zapravo koji smo se okupili u okviru tog Sveučilišnog odbora su bili ljudi koji su bili aktivni 1968. Pokušali smo 1968. i 1969. djelovati kroz institucije, da neke stvari realiziramo, nešto smo uspjeli, nešto vjerojatno nismo uspjeli. A već 1970. dio ljudi koji su bili aktivni u Savezu studenata, u tom takozvanom našem Sveučilišnom odboru, odabire put ekonomske kritike, znači o položaju Hrvatske u federaciji. Onda 1970/71. imamo studentski pokret koji ima nešto drugačiji predznak.
Dakle, jedno zajedničko djelovanje u kojem je 1968/69. manje-više postalo jedno relativno veliko jedinstvo u stavovima, u određenim kritikama onoga što se zbivalo i pokušajima da se neke stvari promijene, dolazi do, to je popularno danas reći, diferencijacije. Dakle, jedan dio ljudi očigledno smatra da su drugi prioriteti važniji, da postoje prioriteti da se neke stvari mogu realizirati u smislu promjene položaja Hrvatske u to vrijeme u federaciji i težište svog djelovanja stavljaju na taj aspekt. To se odnosi na Budišu, Čička i ostale koji su bili aktivni prvenstveno dok su bili studenti. Dakle, u tom smislu je taj jedan dio ljudi na to stavio težište svoga rada i težište kritike.
...
Teško je reći da li je to nacionalistički pristup, jer se on shvaća samo kao negativna stvar. Međutim nacionalizam, generalno gledano, ne mora uvijek biti negativan. Postoji vrlo pozitivno orijentirani nacionalizam. Ja mislim da je recimo, a tu sam sad malo pristrasan, irski nacionalizam u principu pozitivan, to je nacionalizam koji govori o vrijednostima jednog određenog društva, jednog određenog naroda, ali koji zbog toga ne ponižava druge, koji ne govori da su druge manje važni. Prema tome jedan pozitivni nacionalizam je nešto čemu da treba težiti. To je ono što se kaže patriotizam na neki način, dakle da voliš svoju zemlju, da voliš svoj narod i da ga cijeniš, da se ne svađaš stalno sa drugima itd. Dakle, to sigurno ima i nekakve pozitivne aspekte. Međutim, kod nas se nacionalizam generalno promatra uglavnom samo sa njegovim negativnim aspektima, što je djelomičan rezultat toga što se nacionalizam zapravo upravo tako i realizirao ne samo kroz isticanje pozitivnog, nego još više kroz isticanje negativnoga, dakle onoga u čemu je jedna nacija potlačena u odnosu na drugu naciju, zbog čega su u dosadašnjem razvoju jedni dobili više, a drugi dobili manje, jedni su plaćali više račune, a drugi su plaćali manje računa, jedni su imali više ljudi u vojski, policiji i diplomaciji, drugi su imali manje, itd. Dakle, počinju određena prebrojavanja koja sama po sebi vjerojatno imaju smisla ako se konstatira da postoje nekakve određene nejednakosti, međutim ako se sve svede samo na to da se prebrojava i da se tvrdi da je sve zaista loše upravo zbog toga što je iz ovih ili onih razloga jedan narod ili jedna socijalna skupina tu bila manje vrijedna i kao takva tretirana, onda naravno u tom smislu nacionalizam sigurno može imati više nekih negativnih aspekata nego pozitivnih.
...
Gledajući sve to sa distancom od četrdeset godina, mislim da je to bilo ipak jedno neponovljivo iskustvo. Vjerojatno da se danas nađem ponovno u toj situaciji, naravno sa ondašnjim shvaćanjem, vjerojatno bih isto tako krenuo u to. Dakle, ne mislim da je tu bilo nekakvih pogrešaka i da smo učinili nešto što nije valjalo. Činjenica je da je u tadašnjoj državi bilo vjerojatno prvi put da se čuju i oni izvan nekakvih oficijelnih mikrofona, dakle ljudi koji nisu u Socijalističkom savezu, Sindikatu ili svim onim mjestima gde se moglo i smjelo govoriti. To je bilo prvi puta, uz tu i tamo nekakva disidentska izlaganja koja su bila obično ipak gušena relativno brzo i to različito u pojedinim sredinama. Dakle, negdje se moglo biti malo slobodniji, negdje se moglo biti malo manje slobodan. U tom smislu, dakle negdje je bilo osetljivije, negdje je bilo manje osjetljivo na pojedina takva izlaganja. Činjenica je da smo mi stvarno slobodno u to vrijeme, znači tijekom tih nekoliko dana lipnja, kritizirali koga god kod smo htjeli. Dakle, u tom smislu prozivali smo, kako se to kaže, najviše tadašnje rukovodioce, prozivali smo partiju, prozivali smo sve moguće institucije i niko nije završio u zatvoru, svi smo manje-više ostali aktivni. Nas su onda kroz određene aktivnosti kroz organizacije odabrali i neki su ušli u partiju jer su smatrali da se i u partiji trebalo djelovati. Mislim da u to vrijeme nije niko od nas bio u partiji, ali jedan dio ljudi je upravo 1968. ušao u partiju jer je smatrao da treba partiju iznutra promjeniti itd. Dakle, neko je ušao u Savez studenata, neko u Omladinu, dakle, riječ je bila, ponovićemo još jednom, o jednoj velikoj generaciju koja se onda logično malo-pomalo počela infiltrirati, da upotrebim taj gerilski izraz, u određene organizacije i institucije. Danas više, naravno, ne dominira toliko kao onda, ali još uvijek je prisutna i u medijima i kulturi, nešto manje u politici i još uvijek je i danas na nizu nekakvih istaknutih pozicija.
Postavljeno: novembar 2013. / Dopunjeno: maj 2018.
Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.
Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com
| Autor sajta | Kratka biografija Dragoslava Simića, osnivača sajta www.audioifotoarhiv.com
sicke41@gmail.com 
 sajta
|
Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti, E-prodavnica
Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.
