Početna  |  Kontakt Simić

english YouTube facebook

Dragoslav Simić

Dogodilo se to u Americi

Kratka priča

U zoru 27. marta 1941. godine, major Rosić sa nekoliko svojih vojnika, po službenoj dužnosti, upade u kratkotalasnu radio stanicu u Nemanjinoj. Ugledao je uplašena lica spikera koji nisu znali o čemu se radi. Jedan od ciljeva pučista bio je: posesti nacionalnu radio stanicu, a vesti koje emituju držati pod kontrolom. Tim vestima baviće se neki drugi pučisti, a major kao savestan obeveštajni oficir, pogleda oko sebe i neznajući ishod vojnog udara, po pravilima službe, uzeo je na brzinu prvu fasciklu sa jednog pisaćeg stola, koja mu je bila pod rukom i otišao. Dotle nikad nije bio u nekoj radio stanici. Čekali su ga drugi zadaci.

Dragoslav Simić
Autor priče Dragoslav Simić levo

Posle destak dana raspala se država kojoj je služio i major Rosić se obreo u zarobljeništvu. Imao je običaj iz mladosti da sakuplja isečke iz novina i čuva razna dokumenta na koje je nailazio. Tako je pored svog ličnog prtljaga poneo i onu fasciklu. Nemci su sve zarobljenike detaljno pretresli, ali nisu imali interesovanja ni vremena da čitaju Rosićevu arhivu.

Rosić je sa drugima oslobođen 1945. godine. Nije želeo da se vrati u zemlju porekla u kojoj ga je čekao režim sa kojim lično i politički nije imao nikakve veze. Odlučio je da ode u Ameriku. Naselio se u državu Ohajo 1952. godine i započeo novi život. Okružen je bio velikom kolonijom ljudi iz njegove zemlje, starosedelaca i pridošlica. Mislio je, tu će mu, među svojima biti najbolje.

Dogodilo se to u Americi

Major nije znao engleski jezik. Jedini posao koji je mogao da dobije našao je u fabrici teških mašina. Trebalo je velikim usisivačem da sakuplja metalne opiljke koji su otpadali sa strugova na kojima su se obrađivali, da ide po halama od mašine do mašine. Nije imao kud i posao je prihvatio. Prešao je pedesetu. Menadžer je bio mlad crnac, vedar čovek, profesionalno učtiv prema svom starijem radniku. To ga je ohrabrivalo da nepadne u depresiju.

Posle neke bezazlene svađe u crkvi i tuče do koje je došlo, major je uočio da ne postoje dobri odnosi među njegovim zemljacima: „Ko je kriv za izgubljeni rat? Vi pučisti ste krivi!“ Zaključio je da bi jedino radio na srpskom jeziku mogao da bude od pomoći da se ljudi i događaji bolje razumeju. Odlučio je da na nekoj lokalnoj radio stanici, od svoje sasvim male zarade zakupi studio sat nedeljno, iz koga će emitovati program na maternjem jeziku.

U pokušaju da sredi svoju arhivu u kojoj se nakupilo dosta različitih dokumenata, Rosić je noćima preturao po papirima koje je doneo u Ameriku. Kada su se oficiri rastajali u Nemačkoj posle zarobljeništva i odlazili na razne strane sveta, general Marković predao mu je logorski dnevnik i beleške koje je vodio kao komandant jugoslovenskog dela logora u Osnabriku.

Nemci su obično najstarije oficire po činu postavljali za administrativne komandante logora zbog brže komunikacije sa zarobljenicima. Ovi komandanti nisu imali nikakvu drugu ulogu osim da sprovode nemačka naređenja. Samo ta fascikla sa logorskim dnevnikom, imala je oko 1ooo strana. A tek koliko je bilo pisama zarobljenika, koje su pisali ili dobijali od porodica. Kad su odlazili iz logora, oslobađali su se nepotrebnih papira i bacali ih, a major ih je sakupljao.

Jedne noći, nekoliko godina kasnije, sve u pokušaju da sredi dokumentaciju, Rosiću se pridružio i njegov klasni kolega, kapetan Rakić. Danju su radili u fabrici, noću su kopali po Rosićevoj arhivi. Tako, jednom, pred Rakića ispade ona fascikla iz beogradske radio stanice koju je “zarobio” Rosić. Na fascikli je u desnom gornjem uglu bilo pedantno činovnički upisano: „Pisma sluašalaca“ 1937. godina. Rakić izdvoji fasciklu i pažljivo pročita njen sadržaj. Uočio je da su pisma zanimljiva, pa predloži majoru da naprave radio emisiju od pisama, nešto kao vremeplov. On, i njegov major Rosić, čitaće sva pisma pred mikrofonom. Major nije imao ništa protiv, čak, mislio je da je to odlična ideja jer će se takva emisija razlikovati od svih dosadašnjih koje je emitovao. Kada mu je Rakić ponudio da pročita iznova prekucana pisma i redosled emitovanja, major mu je odgovorio: “Ako si ti već pročitao ova pisma, nema potrebe da ih ja čitam ponovo kad ću ih i onako čitati u studiju”. Rosić nije znao tačno šta je sadržaj pisama. Ali onoliko koliko mu je ukratko rekao kapetan, “želje slušalaca iz 1937.”, bilo mu je dovoljno. On je na svom radiju takođe imao želje slušalaca.

Dok je kapetan Rakić službovao po raznim garnizonima u zemlji, slušao je nekoliko puta radio drame preko stanice Radio Beograd. To mu se dopalo. U potaji voleo je da bude glumac i piše radio drame. Ova pisma došla su mu kao naručena.

Dođe i noć emitovanja. Uvek su emisije išle uživo u večernjem terminu. Rosić i Rakić dobro raspoloženi, veselo počeše svoj radio čas. Rakić je flašu viskija stavio u radijski hladnjak da se počaste kad se program završi.

U najavi rečeno je slušaocima da će Rosić prvo pročitati tekst spikera Kratkotalasne radio stanice iz 1937. godine, koji se zatekao u fascikli, a da će onda on i Rakić naizmenično čitati pisma. Rosiću se naročito dopalo što će on da bude “spiker” Kratkotalasne radio stanice. “Da vidiš kapetane kako generalštabni major čita, dobacio je Rakiću i požurivao tehničara da uključi signal za emitovanje.

Rosić: „Kratkotalasna radio stanica u Beogradu unela je u svoj program po jednu posebno spremljenu prekookeansku emisiju, svakog prvog i petnaestog u mesecu, namenjenu našim iseljenicima u Novom svetu.

Prva prekookeanska emisija, koju je otvorio pozdravom Jugoslovenima – iseljenicima Predsednik vlade i Ministar inostranih poslova gospodin dr Milan Stojadinović, bila je u noći između 30. marta i 1. aprila od 01,00 do 02,15 časova. Druga emisija data je u isto vreme između 14. i 15. aprila sa pozdravnim govorom Ministra unutrašnjih poslova gospodina dr Antona Korošca, a treća između 30. aprila i 1. maja, koju je otvorio Predsednik Senata gospodin dr Želimir Mažuranić.

Ove prekookeanske emisije Kratkotalasne radio stanice u Beogradu davane su i preko holandskih kratkotalasnih radio stanica u Eindhoven-u sa dirigovanim antenama u pravcu Njujorka i Buenos Airesa. Ove tri emisije svojim interesantnim programom, koji je tako sastavljen da može da zainteresuje sve naše iseljenike u Severnoj i Južnoj Americi, naišle su na najbolji prijem. O ovome svedoče mnogobrojna pisma koja Kratkotalasna radio stanica u Beogradu prima svakodnevno i među kojima ćemo neka navesti:

Sada je mikrofon uzeo Rakić. Dobacio je tiho: „Da vidiš Bajo kako se čita“. Sebe je video u ulozi glumca:

Akron, Ohajo, U.S.A.
23. april 1937. godine.

Pazi Ohajo, ~ upade mu u reč Rosić.

Mnogo poštovana Gospodo!

Ne mogu propustiti ovu retku priliku koju sam iskoristio 14. aprila 1937. kada ste se vi potrudili i niste zaboravili želje moga intimnog prijatelja g. Đure Božina koji stanuje u Barbertonu, a ja sam udaljen od njega na 36 milja. Ipak sam na poziv gospodina Božina došao da dočekam to sretno veče i glas naše mile i velike Jugoslavije. Istina da smo daleko od vas, ali verujte da ste se približili kroz struju, da moguće ni Beograđani nisu mogli čuti lepše nego mi ovde na gospodin Božinom radiu. Ovo je kolosalno. Hvala!

Meni je u interesu mnogo vaše brodkestovanja jer i sam pevam i sviram na radio stanici Srpskih melodija svake nedelje kod sopstvenika luksuzne kafane i direktora Srpskih Melodija gospodina Sime Stankovića u Klivlandu, Ohajo. Pošto je i njegova želja da vas pozdravi kroz izvesno vreme preko svoga programa, i ja da vam otpevam i odsviram onako kako mi naše slušaoce veselimo svake nedelje. Zato primite moje srdačno uverenje da zaista zaslužujete pohvalu od mene dole potpisanog kao i od moga prijatelja gospodin Božinog, a naročito i od moga gospodara direktora.

Koliko izražavam moju toplu čestitku gospodi Upraviteljima programa, tako isto i mojim kolegama i koleginicama, kako ih vi to nazivate popularnim – i zaista zaslužuju to ime i orden. Pesme koje su pevali "Anđo moja Anđo" i "Anđa na brodu", ako se ne varam. Molio bi prepis ili note da mi pošaljete. Ja ću biti toliko skroman da ću platiti i ako imate još kakovih novih pesama pošaljite i čim primim isto, čekam i račun, i nakon primitka poslaću novce.

Budite uvereni sa mojim odličnim poštovanjem vami gospodi Upraviteljima i mojim kolegama, neka mi izađu u susret sa pesmama. Mnogo vam blagodarim. Hvala.

Božidar Igić
651, Caroli St.

Mikrofon je sada uzeo Rakić.

Odmah sam znao da su to braća Jugosloveni. Zatim sam čuo da je to holandska stanica, koja radi na 25,57 metara. Veoma sam se obradovao što sam čuo vašu emisiju koja je bila prekrasna i vesela. Bilo je malo smetnji, a bilo je malo i kasno. Ja mislim da sam bio jedini koji je čuo ceo program ovde u New Yorku.

Braćo ja bih vas molio da mi pošaljete vaše programe da bih mogao da vidim kada trebam da slušam i da bi mogao javiti i vašim zemljacima sa kojima radim na jednom mestu.

Sad zbogom draga braćo Sloveni. Neka žive svi Sloveni! Nazdar!

Čehoslovak Pavel Ploša
2-4 Dovor St.
New York-City

Čita Rakić:

Dearborn, Michigan, U.S.A.
14. april 1937. godine

Štovani uredniče Jugoslovenske radio stanice u Beogradu.

Pišem u kući gospodin Dušana Jokića i gospođe njegove supruge Mariko. Iz početka se nije jasno čulo, a zatim se čulo tako čisto kao da je iz radio stanice u Dearborn-u. Čuo se glas gospodina dr Korošca na slovenskom jeziku, a zatim operska pevačica iz Ljubljane koja je pevala na slovenskom jeziku. Čuli smo deklamaciju u kojoj smo upamtili da „nigdi mira bez slobode nema“. Čuli smo vesti iz Domovine i glasove iz Bosne i Hercegovine. Toliko smo upamtili da se u ovim pokrajinama mešaju Muslimani i naši. Čuli smo kada je govornik izjavio da će pevati gospođa Lola Đorđević i Sima Begović. Čuli smo kad je završavan govor iz naše mile Domovine sa govorom „Čujte naš glas i ljubav“. Čuli smo našu državnu himnu.

Nama je javio naš dični „American Srbobran“ da vam javimo u Beograd, da li smo čuli Domovinu, i mi smo je čuli. Koliko smo upamtili toliko vam izjavljujemo.

Čuvajte decu!
Čuvajte Jugoslaviju!
I mi smo s vama.

Dušan Jokić
10408, Tracor Avenue

Čita Rosić, ali promrmlja nešto tužnim glasom za sebe: „Pa i mi smo čuvali Jugoslaviju i šta smo dobili, a šta ćemo sad kad je nema?!“

Turtle Creek, Pa., U.S.A.
19. april 1937. godine

Čuo sam glas iz domovine 14. aprila preko kratkotalasne holandske stanice, govor o Mostaru, Jajcu i bosanskim planinama. Hvala vam braćo samo tako, tu će biti uspeha. Sade opet čekamo 1. maja, ko ozebli sunca, kada će se domovina opet javiti svojoj deci preko dalekog okeana.

Marko Komadina
34, Markle St.

Čita Rakić:

Srpski prosvetni klub
Duluth, Minnesota, U.S.A.

19. april 1937. godine

Kako tako, 14. aprila preko kratkotalasne radio stanice, pozdrav iz domovine kao duhovnu hranu i kulturnu vezu sa iseljeništvom, primismo sa najvećim oduševljenjem za koje vama i svima čijom inicijativom je uspostavljen ovi najznačajniji ideal, koji nas ponovo duhovno spaja sa domovinom i ponovo nam daje sveže sećanje na milu rodnu grudu.

Uzrok zahvalnosti izvolite primiti našu najsrdačniju blagodornost: hvala ti domovino na sećanju za svoju udaljenu decu, s ognjišta mila.

Živio Kralj Petar II, slava našim poginulim herojima koji dadoše svoje živote za slavu i budućnost Domovine.

U ime Srpskog Prosvetnog Kluba,
Marko M. Jaridić, predsednik i
Julka Pilipović, tajnica

U program se iznenada uključi major Rosić: „Rakiću, ja ne mogu više da izdržim. Pa mene srce boli za domovinom. Šta mi to čitamo danas. Zašto mi nisi rekao o čemu se radi? Rakić mu samo reče „pst“ što je značilo da ćuti o stvarima za koje se nisu dogovorili. Mahnu mu rukom i uze sam da čita sledeće pismo.

Detroit, Mich., U.S.A.
19. april 1937. godine

Želim vami javiti radosnu vest da smo 14. aprila u 7 sati uveče čuli na kratke talase brodkest iz Beograda lepo: Državnu himnu i govor ministra gospodina dr Antuna Korošca, a posle je radio šuštao i slabo se čulo, a glasove iz Bosne smo lepo čuli i dalje sve redom. A gospođa Lela Đorđević i gospodin Sima Begović kada su pevali, čuli smo lepo i jasno. Što je program bio sve bliže kraju sve se lepše čulo, a prvi brodkest koji smo treblali čuti na 31. marta, mi u Detroitu nažalost nismo ništa mogli čuti. Mi ćemo radosno ubuduće očekivati glasove iz naše mile Domovine.

Sa srpskim pozdravom
Milica Knezevich
2329, Graylin

Rosić na koga je bio red da nastavi, odmahnu glavom. „Ne mogu“, samo reče. Bio je bled kao krpa. Rakić je čitao:

Lafferty, Ohio, U.S.A.
25. april 1937. godine

Draga Braćo i Sestre koji se nalazite na radio stanici u Beogradu!

Ovde major Rosić zajeca i suze grunuše same od sebe. Kapetan Rakić pogleda majora i sam poče da grca. Tehničar Poljak video je da se nešto neobično dešava u studiju, ali pošto nije razumeo jezik nije shvatao o čemu se radi. Dva odrasla čoveka vode program i plaču. To iskustvo u radu na radiju nije imao.
Rakić izvadi maramicu ušmrknu nos, obrisa nekako oči. Znao je da nema smisla zbog onih koji ih slušaju prekidati program. Zato nastavi s mukom da čita:

Draga Braćo i Sestre. Moram vam javiti da sam čuo vaš brodkest program 14. aprila uveče preko 'olandske stanice 31,28 metara. Ja sam dobro razumio sa svojom familijom vaš program na svom radiu. Vrlo sam bio veseo kada sam čuo glas i pjesmu iz naše drage nam Domovine. Tako ostajem u nadi da ću i u buduće čuti vaše programe kada budete brodkestovali. Tako sam razumio da će Državna stanica biti gotova kroz kratko vrijeme i da će se brodkestovati svaki dan za Ameriku. To bi naša želja bila da čujemo glas iz naše Domovine svaki dan. Ja sam uvjeren da bi ja mogao dobit' vaše programe na svoj radio pošto ja imam dobar radio koji košta 200 dolara u amerikanskom novcu.

Ja sam vama već pisao da imate dobra anonsera na kratkotalasnoj stanici. Moram opet da ga pohvalim, jer to je čovjek kome se može da razumi' svaka riječ, bez razlike kolika daljina bila. Pozdravljamo vas sve tamo: ja, moja familija i kum moj, Vukelić.

S poštovanjem.
Petar Kovaćević

Kad je čuo ovu poslednju rečenicu Rosić se prenu pa nekim drugim izmenjenim glasom koji nije bio njegov, jeknu: Moj kapetane, koga mi imamo da pozdravimo? Ne čujemo Beograd, zabranjeno nam je da se vratimo, nemamo vesti od familije, mi smo izdajnici, tako nas zovu oni tamo. Kažu da se moja žena preudala.
Rakić ga pogleda ljutito i dobaci mu: „Ne pominji mi ženu i familiju majore. I ja sam svašta čuo. Mahnu mu rukom i nastavi tvrdim vojničkim glasom kao da zapoveda:

Regina, Ohajo,
17. oktobra 1937. god.

Dragi uredniče,

Na dan 14. oktobra u 5 sati uveče, slušali smo vaše emisije koje se lepo dopadaju. Milo nam je slušati glas naše mile domovine ovde u dalekom svetu na hiljadama milja preko okeana. Emisije su bile jasne i čiste to jest čulo se najbolje, bolje neg ikad dosad. Zadovoljni smo svi bili sa programom.

Sava Nikić sa porodicom i prijateljima.

„Ovaj je srećom bio kratak, jeknu Rosić, ali mikrofonu nije prilazio. Nastade neko nemo objašnjavanje prstima ko će da čita. Kapetan mu dade znak rukom da bi ipak sad on trebalo da čita. Čak mu pruži svoj primerak kopije teksta koja je bila nešto jasnija jer je indigo bio nov. Očevidno je došlo da neprimerene pauze pa u tom smislu tehničar poče da ih opominje čestim paljenjem crvene lampice da krenu sa programom. Videvši ovo Rakić se vrati u stvarnost. Prestade gestikulacijom da ubeđuje majora pa nastavi da čita:

Kirkland Lake (Kanada)
16. oktobra 1937.

Poštovana gospodo iz Radio stanice,

Na dan 14. oktobra uveče, slušao sam naš program iz domovine, koje sam svaki puta imao priliku da čujem, ali ovaj put, tako se divno čulo kao da smo bili kod vas u Beogradu. Osobito sam dobro čuo kad je objavljena novost da imademo novootvorenu „pevaonicu želje za slušaoce“. Također smo dobro čuli naše omiljene pevače i pevačice. Željno očekujemo dan, kad ćemo moći svako veče da čujemo događaje u našoj domovini.

Mnogo pozdrava želi vam svima zajedno koji sudelujete kod programa za nas iseljenike u prekooceanskim zemljama. Zdravo!

Đorđe Milojčić

Kapetan pogleda na sat. Još malo vremena je ostalo. Pogleda na majora. Video je da je ovaj svojim mislima negde odlutao. Bilo je jasno da glavom više nije u studiju i da negde bludi u daljinu, prebira po svom životu. Nije u stanju ni da govori, a kamo li da čita. Zato dade tehničaru znak da nastvalja sam.

Klifton,
14. oktobra 1937. godine

Večerašnji program drage nam domovine, čuli smo vrlo dobro. Veseli nas napredak naše lijepe domovine. Njen napredak je naša najveća želja.

Program je bio odličan i dobro razumnjiv tako da smo bili do suza razdragani. Mi vas uveravamo da smo ushićeni i jedva čekamo 14. i poslednji datum u mjesecu da vas čujemo, našu lijepu pjesmu i muziku. Ali verujete nam još nam je draže slušati one lepe novosti koje nam svaki put donesete. Da primite najlepše želje i pozdrave sa poklikom:

Živeo Kralj! Živela Otadžbina!

Manojlo i Ružica Jančić

Major Rosić rezignirano reče Rakiću u studiju, kao da su sami: „Ja sam se zakleo na vernost kralju i otadžbini i zato se nisam ni vratio. Napredak naše lijepe domovine, naša je najveća želja, ponavljao je Rosić, rečenicu iz pisma. „Pa i naša je kapetane, ali koje domovine, Amerike!?“
Kapetan ne reče ništa, mahnu mu rukom da čuti i nastavi:

Gera, Indijana
14. oktobra 1937. godine

Poštovani prijatelji i gospodo u Beogradu Kratkotalasne radio stanice.

Evo dobi prvu priliku da čujem glas iz otadžbine preko okeana.

Draga braćo veoma me zanimalo kad sam slušao vaš program 14. oktobra uveče u 7 sati. Baš mi se vrlo dobro dopao i mi “vamo željno očekujemo da svršite veliku kratkotalasnu radio stanicu.

Sa iskrenim pozdravom vaš
Adam J. Trivanović

Da bi na neki način malo raskravio stvar, Rakić se obrati profesionalno slušaocima direktno, ovim rečima: „Marko Komadina se već javljao u program 19. aprila, ali se javlja opet, sada iz Pansilvanije.

15. oktobar 1937. godine.

Fala domovino na lepome programu koga smo lepo razumeli 14. oktobra. A kada ste govorili o Oplencu onda su nam obraze suze orosile. Govorite nam da i vi čekate da se otvori nova radio stanica u našem dičnom Beogradu i da će nam se onda pružiti prililka da ćemo moći čuti svakog dana novosti iz naše mile Jugoslavije. Sve smo lepo čuli i razumeli od početka i svršetka.

Hvala i pozdrav,
Marko Komadina

I Rakić je jedva čekao da prođe ovaj sat. „Fala domovino na lepom programu“, ponovio je rečenicu. Video je da je ostao sam. Po prirodi je bio uporan čovek i nije hteo da se preda emocijama. Rosić se sasvim isključio.

Toronto, Ontario, Kanada,
14. oktobra 1937. ~ nastavio je Rakić.

Poštovana Gospodo,

Mogu vas izvestiti, Gospodo, da sam i večeras, 14. oktobra između 7 i 8 naveče, po ovdašnjem vremenu, sa naročitom radošću slušala vaš divni program.

Premda sam napustila moje rodno mesto Šabac, skoro pre 23 godine, i to kada sam bila još nepunih 12 godina stara, u meni još uvek živi ljubav i sećanje na moju staru domovinu. Pa kada ja tako osećam, koja sam vrlo mlada napustila domovinu i koja sam se lako mogla navići na tuđu pesmu i prilagoditi se tuđim običajima, onda šta je ostalo za one iseljenike koji su osetili punu i toplu ljubav svoje rodne grude, i koji se danas nalaze u ovom tuđem i dalekom svetu.

Dozvolite mi, da uputim jednu molbu na vas, da vas zamolim, da u jednom od naših narodnih programa čujemo i čuvene šabačke svirače Cicvariće.

Iz daleke i ledene Kanade šaljem moj topli pozdrav našoj Domovini.
S osobitim poštovanjem,
Gospođa Mila Marković

Rakić da bi i sebe osokolio, dobaci majoru kao šalu: „Majore, pred nama je Kanada, vidiš li čoveče, osvajamo Kanadu. Zar nije lepo imati radio!?“ Major ga tužno pogleda, pa procedi: „A našta ćemo mi ličiti kroz 23 godine? Ruine, propale u tuđini.“

Vidi kapetan, treba završevati program. Nakašlja se i nastavi sa pismima:

Montreal, 16. oktobra 1937. godine.

Slušajući sinoć na radio iz naše mile otadžbine, jako nas je dirnulo govor i pesme na našem jeziku, preko takve daljine. Nemoguće je opisati naše osećaje i radost, slušajući program iz domovine, bila je poslednja rečenica koju je pročitao Rakić.

Emisija se završila. Zvonili su telefoni u zakupljenom studiju. Tehničar Poljak davao je slušalicu isključivo Rakiću jer je Rosić odbio da razgovara. Bio je bled i sasvim odsutan.

Kad su izašli iz studija, major Rosić je samo mrmljao: „Domovina, domovina, domovina, gde je naša domovina“! I Rakić je bio bled.

Kapetan i major, drugovi iz zarobljeništva, rastaše se bez reči. Nekoliko dana kasnije, Rosić je platio kiriju gazdi za iznajmljene sate i prestao da emituje radio program.

Sledeće nedelje dobio je ovo kratko pismo:

„Gospodine majore.

Vi mislite da mi ne znamo zašto ste ugasili svoj program. Vi ste pokušali da zaradite na ovom radiju i sada hoćete da izbegnete plaćanje poreza Amerikancima. Krijete se. Neće vam uspeti. Prijavili smo vas. Alkatraz vam ne gine.“

Anonimni slušalac.

Postavljeno: septembar 2012.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana