Početna  |  Kontakt Simić

english YouTube facebook

Dragoslav Simić

Kako je pronađena Lujza Rajner i kako je propao Gavrilo Princip ~ istorija slučaja

(Ovu stranicu opremio je urednik sajta Dragoslav Simić)

Nisam čuvao pisma koja sam dobijao, ali poneka jesam. Evo jednog koje je potpisala meni nepoznata Katarina Krombi. To pismo otvoriće čitavu bujicu sećanja.

Sent: Friday, March 07, 2014 4:01 PM
To: sicke41@gmail.com
Subject: Louisa Rayner – moja baka

Poštovani Dragoslave,

Pozdrav iz Velike Britanije.

Nedavno sam naišla na Vaš sajt. Bila sam zapanjena da čujem glas moje bake, koja je govorila na srpskohrvatskom jeziku o svojoj knjizi, “Žene u selu”, o kojoj ste napravili dokumentarac.

Moja baka kada je umrla imala je 99 godina. Samo je propustila šest nedelja da doživi 100 godina.

Razlog što sam došla na Vaš sajt je to što smo moja majka i ja razgovarale o maminom dedi, svešteniku iz Sarajeva, Kosti Božiću, koji je, prema pričanju moje bake, pričestio Gavrila Principa u Sarajevu pred izbijanje Prvog svetskog rata.”

Sveštenik, atentator i nadvojvoda Franc Ferdinand
Naslov: “Sveštenik, atentator i nadvojvoda Franc Ferdinand”, napisala Katharine Quarmby

Ko ne bi sačuvao ovakvo pismo?! Pisala mi je praunuka sveštenika koji je pričestio Gavrila Principa!

Setio sam se odmah Jelisavete Božić /Louisa Rayner/. Poslednje pismo koje sam dobio od stare Engleskinje udate Jelisavete Božić, alijas Lujze Rajner, nosilo je datum 10. februar 1990. godine. Posle te godine nismo imali više nikakvih vesti od nje.

Kako sam doznao za Lujzu Rajner?! Priča je zaista neobična. Ispirčaću onim redom kako se to dešavalo.

Kuća Boška Milosavljevića. Selo Kumodraž ~ Beograd, 1984. godina.

Posle jedne moje radio emisije javio se slušalac Boško Milosavljević koji se predstavio kao čovek sa neobičnom biografijom. Dovoljno da izazove pažnju radoznalca.

Već smo u njegovoj biblioteci. Mnogo engleskih knjiga i mnogo gramofonskih ploča, sve kupljeno u Keptaunu u Južnoj Africi.

Zašto Keptaun, ~ pitam.

Stasiti Boško ustane i staje pored ormana sa knjigama. Visok Boško svojom visinom domašuje visinu biblioteke.

Počinje svoj životopis.

„Kada sam se vratio iz Južne Afrike u Beograd pre 20 godina, upoznao sam Magi slavistknju, Amerikanku. Venčali smo se. Za te dve decenije sve ove knjige preveli smo nas dvoje na engleski, oko dva metra po visini u dva reda. Naručilac je bila država. Sadržaj, uglavnom propagandna literatura. Plaćali su redovno.

Ali šta je bilo pre toga?

Boško Milosavljević
Boško Milosavljević

Boško Milosavljević, prevodilac, književnik i avanturista na svom brodiću ispred Rovinja. Fotografije snimio Dragoslav Simić.

1941.godine bio sam pitomac Vojne akademije Kraljevine Jugoslavije u Beogradu. April, rat, kapitulacija. Moju grupu Nemci odvode na rad u Belgiju. Prvi put bežim bezuspešno. Hvataju me. Drugi put sam uspeo preko Lamanša, ali jedva. Plutao sam na vodi, davio se. Slučajno, naišao je neki engleski patrolni brod... Posle rata bio sam pilot britanskog ratnog vazduhoplovstva u Južnoj Africi. Živeo sam u Keptaunu.

Ali nisam te zvao zbog moje istorije. Pogledaj koju sam knjigu kupio u Keptaunu. Lujza Rajner: Žene u selu Rušanj. Izdavač Hajneman, London, 1956. Odmah na početku uočljiva je karta sela Rušanj, imena porodica. Da li znaš za ovu knjigu?“

„Nikad čuo, ~ odgovorio sam.

Tako smo počeli da tragamo, Boško prevodilac i avanturista ~ slušalac radija i ja, za Lujzom Rajner.

Kad je knjiga Žene u selu Rušanj štampana u Londonu, 1957. godine, NIN je doneo belešku što je ovde prošlo nezapaženo. (7. IV 1957).

Dobili smo i odgovor iz Londona od izdavača Hajnemana:

„Nemamo novu adresu, ali pokušajte na ovu adresu iz vremena štampanja knjige, 1956. godine: Harslton, Vudlend ...

Čekamo sa strepnjom vest da li je Lujza živa... Ne znamo ništa o njoj. Prolaze meseci. Odgovora nema.

Ali jedan redakcijski sastanak u Beogradu ipak je bio za pamćenje. Sekretarica mi dodaje pismo sa žigom Ujedinjenog Kraljevstva. Javila se gospođa Jelisaveta Božić, alijas Lujza Rajner.

Pismo Lujze Rajner pisano rukom, ćirilicom, nosilo je datum 16. april 1985. godine.

Poštovani gospodine Simiću,

Hvala Vam na pismu. Moram da priznam da nikad ne bih očekivala, posle toliko godina, da bi iko u Jugoslaviji smatrao da je moja knjiga još zanimljiva!

Šta biste hteli da Vam još kažem što nije u samoj knjizi? Zašto sam uopšte došla u Jugoslaviju?

Pri letovanju u Dalmaciji oduševila sam se zemljom i narodom. I preko našeg zajedničkog koledža stavila sam se u vezu sa suprugom Vladete Popovića, Marijom Stensfild Popović koja je osnovala englesku katedru u Beogradu. Preko gospođe Popović počela sam da predajem engleski u jednom međunarodnom klubu u Beogradu.

Beograđani su me vrlo srdačno primili. Imam još najlepše uspomene na one dane. Poznavanje engleskog jezika se mnogo tražilo. Ja sam sve učinila da što brže naučim srpski i da se prilagodim mesnim običajima. U tom prijateljskom krugu srela sam gospodina Stojana Božića trgovca za koga sam se udala koji je bio rodom iz Sarajeva. Više bih volela da pređem preko političkih nezgoda i da se setim naših prvih bračnih godina u staroj kućici u blizini patrijaršije, odakle smo mogli gledati – čak iz suterenskih prozora – one široke livade od Save sve do Zemuna, a tokom vedrih sučnanih dana, jasne crte bosanskih planina.

To su bili lepi dani, ali ne bez senke. Hitlerova pretnja se približavala.

Blizu Kalemegdana je bio u glavnom jevrejski kraj Beograda i ja sam se sprijateljila sa mladim Jevrejkama. Naša ćerka Mara se igrala sa jevrejskom decom. Jevrejski učenici su dolazili kod mene. Jevrejski lekari su nas lečili. Na Radio Beogradu najlepše je izgovarao srpski Heine Finger-Hut. I šta je konačno bilo sa njima jadnicima!?

Nisam želela nikad da se vratim na scenu tako tužnih uspomena!

Evo i tri sličice: naša kuća, naš salon. Ove bosanske ćilimove i zavese još uvek imam, kao lepu uspomenu u sobi gde ove redove pišem.

Mara, koja više ne razume srpski, stanuje pored mene sa mužem Englezom i četvoro dece.

Čudilo bi me da se iko u Rušnju seća mog kratkog boravka u ovom selu u kome smo živeli jedno vreme dok je Beograd bio bombardovan. To je predmet moje knjige.

Sa najlepšim željama za uspešan rad pozdravlja vas Jelisaveta Božić, (bračno ime), Isabel Mary Grarrido (devojačko ime), Isabel Mary Božić (sadašnje ime), Lujza Rajner (ime moje majke koje sam usvojila radi knjige).

Živeo Radio Beograd!

Živela Jugoslavija!

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

1986. godine, ja sam već u Londonu.

Na putu sam za varošicu Harlston i Lujzu Rajner. Idem prvo kod kolege dopisnika jednog velikog dnevnog lista iz Beograda. Nosim „temu“ u džepu. Pa to je fenomenalno, mislio sam. Kolega objavi vest u svojim novinama da postoji obrazovana Engleskinja koja je provela rat u Jugoslaviji, a smisao vesti biće informacija za jugoslovensku javnost: knjiga „Žene iz sela Rušanj“ biće objavljena na srpskom u Beogradu. Upravo sada kolega iz Beograda putuje u Harlston da dobije autorsko pravo za objavljivanje... Štampam ja vest u svojoj glavi.

Buđenje iz ovog slatkog sna trajalo je kratko.

Kolega dopisnik ne izlazi iz druge sobe. Sat čekanja dovoljno je bilo da budan, pun prezrenja prema sebi shvatam da kolegu ni ja ni moja tema ne zanimaju.

Pisac Lujza Rajner, klasično obrazovan filolog i znalac „balkanskih istočnika“, obrela se tridesetih godina u našem glavnom gradu, a krajem nemačke okupacije, u bežaniji, u obližnjem selu Rušnju, za koje dotle „nikad niko nije čuo“. To selo biće otkriće jednog sasvim novog i neobičnog sveta koji će, docnije, u Engleskoj, ovu ženu nadahnuti i upravo nagnati da o njemu napiše i objavi celu knjigu: jedinu koju je napisala.

Naše vreme.

Drugo pismo Katarine Krombi. Unuka Lujze Rajner dopunjava podatke o sebi.

Katharine Quarmby
Katharine Quarmby. Fotografiju snimio Tom Green

“Takođe sam i ja novinar, ali pišem i kratke priče. Moj pradeda Kosta Božić sveštenik iz Sarajeva postaje tema moje nove kratke priče koju sam napisala, pod nazivom "Sveštenik i atentator na Prestolonaslednika". Priča će biti objavljena na godišnjicu atentata. Tako sam u potrazi za materijalom i našla Vas!

Ako želite da pročitate priču ili možda napravite komentar o tome za Amazon, to bi bilo sjajno.

Najbolje želje, Katarina Krombi”

Odlično, pročitaću priču.

Kakav nenameran trag prema atentatu koji je promenio sliku sveta?!

O čemu zapravo piše Katarina?

Najpre ono što je čula od svoje bake Lujze. Lujzu Rajner je u Sarajevu venčao za svog sina Stojana, sveštenik Kosta Božić 1936. godine. Slušala je od svekra kako je pričestio Principa juna 1914. godine.

Iz priče:

Van grupe zaverenika jedini je sveštenik Božić, dan pred atentat znao kakve su namere zaverenika: atentat i ubistvo Ferdinanda. Princip je rekao svešteniku da ima zadatak da ubije Prestolonaslednika. I tu počinje lična drama sarajevskog paroha Koste Božića. Ako pričesti Gavrila dužan je da čuva tajnu pričešća. Da ga ne pričesti, to je nemoguće. Ako atentat uspe i uhvate Gavrila, stradaće i sveštenik i njegova porodica. Ne može ni da savetuje mladića da ne izvrši taj čin. Sa zebnjom sveštenik očekuje sutrašnji praznik Vidovdan. Možda se atentat neće ni dogoditi?!

Katarina je odlično opisala ove scene pričešća. Razumeo je mladi sveštenik čin koji je trebalo da izvrši Gavrilo. Tu nastaje njegova griža savesti šta da ga mu kaže. Intimno je na strani zaverenika, a ubistvo je zločin?! Na sceni ostaju samo Kosta božiji službenik na zemlji i Bog jedini koji može da ga oslobodi greha. Hamletovska dilema. Video je da ne može da odvrati Gavrila od namere. Mladić je u zanosu da izvrši delo koje je naumio, fanatičan korak koji samo mladost poznaje.

Kada je Amazon objavio ovu priču dodao je još nekoliko biografskih podataka o Katarini.

Radi kao novinar za Ekonomist, Gardijan, Sandi Tajms, Telegram. Kao scenarista radila je filmove za BBC.

Vodila je kampanju proziv mržnje prema invalidima.

Slede naslovi knjiga koje je objavila.

Televizija Beograd, druga polovina 2014.

Direktor me upoznaje na brzinu sa urednikom koji bi trebalo da snimi emisiju sa Katarinom o njenoj priči.

Urednik me upoznaje sa organizatorkom Anom i sve prepušta njoj.

Ana me ispituje kakve ja veze imam sa mladom novinarkom iz Engleske. Dok objašnjavam, sumnjivo me posmatra. Sve joj je sumnjivo, naročito kakav je to sajt na koji se pozivam. Nudim podatke sa elektronske platforme… Pominjem ljude, imena iz ove priče, Lujzu Rajner. Pominjem da je Katarina njena unuka, da je novinarka takođe, da živi u Londonu, da ne zna srpski, da nikad nije bila u Beogradu, da je napisala priču o Gavrilu Principu i svom pradedi svešteniku Kosti Božiću koji je pričestio Principa…, da me je slučajno našla na sajtu, skoro se pravdam.

Pominjem da je knjiga “Žene u selu Rušanj” prevedena i objavljena na našem jeziku još 1987. godine. Ovu knjigu sam dao uredniku da zna o čemu se radi. Kažem da sam i ja novinar... Skale Mitić, Feliks Pašić i ja snimili smo dokumentarni film o Lujzi Rajner u njenoj kući u Harstonu. Film je u “Trezoru”.

Ne vredi, službenica nije videla knjigu. Kurir je doneo film, koji kompjuter nije hteo da čita. I dalje me gleda nepoverljivo. Kakav je moj interes za ovu priču, šta u stvari ja treba da dobijem od Engleskinje, nastavlja da istražuje revnosna organizatorka emisije....

Epilog: Posle 100 godina od atentata Gavrilo Princip u Beogradu 2014. godine propao je slavno na pragu domaće TV kuće pa od svega nije bilo ništa. Direktor je otišao u penziju, a urednik emisije nije se više javljao.

Kriv je u stvari Boško Milosavljević. Da je ostao u Keptaunu i da tamo nije preturao po knjižarama, ne bi smo znali ni za Lujzu Rajner, a njena unuka Katarina ne bi ni došla do sajta na kome je govorila njena baka Lujza koja je znala srpski.

Jelisaveti /Lujzi/ koja je u drugom stanju, bilo je dozvoljeno da 1946. godine iz Beograda jednim francuskim diplomatskim avionom otputuje u Englesku.

Njen je muž Stojan Božić rodom iz Sarajeva bio beogradski trgovac, uhapšen posle završetka Drugog svetskog rata u Beogradu kao “ratni dobitnik”. Kada je trebalo 1959. da se u Dubrovniku sastane sa Jelisavetom /Lujzom/ i svoje dve ćerke, umro je dok ih je čekao. Stojanov otac bio je sarajevski sveštenik Kosta Božić koji je pričestio Gavrila pred atentat.

Postavljeno: oktobar 2016.

Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana