Ova stranica je namenjena istraživačima naše bliske prošlosti.
Autorka Reli Alfandari Pardo (beogradska Jevrejka, 85. godina), živi u Izraelu.
Važna knjiga koja zaslužuje mesto na sajtu www.audioifotoarhiv.com
Spisateljica Reli Pardo Alfandari sa mužem arhitektom Alfandarijem
Naš sajt www.audioifotoarhiv.com je nekomercijalan. Izdržava se od dobrovoljnih priloga. Podržite ga donacijom.
Adresa urednika: Dragoslav Simić sicke41@gmail.com.
Budite prvi koji će svojim novčanim prilogom podržati ovo kulturno dobro kome zbog nedostatka sredstava preti gašenje.
Iz knjige “To je bio samo piknik”:
“Nedelja je, 6. april, pijačni dan kad ljudi, koji cele nedelje rade, idu u nabavku. To je dan kad stotine seljaka dolaze u grad sa povrćem i živinom. Ja sam volela da idem na pijacu, da čujem cenkanja, da slušam glasove seljaka koji hvale svoju robu i glasove kupaca koji uvek nalaze da je roba mnogo poskupela.
Ove nedelje sam želela da mi Tata kupi jedno jagnje, ne znam da li mi ga je on zaista obećao, ali sada se žalio da ga bole leđa, od kojih je često patio. Na moju veliku žalost morali smo da odložimo ovu kupovinu za sledeću nedelju. Tata će ostati u krevetu da sluša vesti i čita. I mama će ostati duže u krevetu toga jutra, a mi ćemo ići u baštu sa Martinom i Lenkom.
Već u šest sati ujutru čula sam kako tata traži London na radiju, na kojem je toga jutra bilo više smetnji nego ikada dosad. Bude me u šest sati, u nedelju ujutru! Mama me ostavlja u krevetu da ležim, iako je uverena da ne spavam više. Zatvaram oči i pravim se da uživam u dubokom snu.
Londonske vesti počinju u sedam sati i pitam se da li će Tata da okreće dugme još čitav sat. Ne znam da li sam možda zaspala nakon što je tata isključio radio, kad me je zastrašujuća eksplozija naterala da skočim iz kreveta. Trčim u spavaću sobu mojih roditelja, gde je Tata, koji je već ustao, imao vremena, pre nego što je ugasio radio, da čuje kako je Nemačka objavila rat Jugoslaviji. Objava je bila potvrđena avionima koji su stizali u desetinama i oslobađali se tona bombi, bacajući ih na Beograd, otvoren grad....”
Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.
Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com
Govori Eti Kac ćerka Reli Alfandari Pardo. (PDF)
Muzički deo programa: Hot Club of Belgrade
Branko Maćić - gitara, Filip Krumes - violina, Nebojša Pešić - gitara,
Vladimir Nikić - kontrabas
JEDNA OD NUMERA KOJE SU SVIRALI (MP3)
Na inicijativu Andreasa Rota profesora istorije
u Nemačkkoj školi u Beogradu, učenici Nemačke škole preveli su na
nemački jezik, za potrebe đaka nemačkih škola u Evropi, knjigu „To
je bio samo piknik” Reli Alfandari Pardo (izdanje Beograd, 2014).
PREUZMITE SVOJU POZIVNICU ZA PREDSTAVLJANJE KNJIGE TO JE BIO
SAMO PIKNIK
U GALERIJI FRESAKA, 15. MAJ 2015. GODINE
POZIVNICA (pdf) / POZIVNICA (doc)
Muzički deo programa:
Hot Club of Belgrade gaji Manoushe Jazz koji je početkom prošlog veka nastao na fuziji muzike Roma zapadne Evrope i američkog džeza. Ovaj muzički stil se prvi put pojavio na teritoriji Francuske i Belgije, a njegovi rodonačelnici su čuveni gitarista ðango Rejnard i violinista Stefani Grapeli. Hot Club of Belgrade je u poslednjih nekoliko godina veoma aktivan na našoj i regionalnoj koncertnoj i klupskoj sceni, a pre par godina je na “Jazzy Colors” festivalu u Parizu doživeo ovacije publike. Do sada su objavili dva CD izdanja, a treći je u pripremi. Branko Maćić – gitara Filip Krumes – violina Nebojša Pešić – gitara Vladimir Nikić - kontrabas
Slušaj: (mp3)
18. april 2015. godine
Ove slike sa pijaca Tel Aviva i Beograda, unete su kao simboli života.
Na pijacama se kupuje, trguje i prodaje. Na njima nije snimljena radio
emisija koja je postavljena ispod fotografija na ovoj stranici sajta.
Radio emisija snimljena skajpom sa Reli koja je bila u svojoj kući u Tel Avivu aprila 2015. godine. Razgovor vodio Dragoslav Simić. /Trajanje 30 minuta/
Slušaj: (mp3)
Javlja se Reli Alfandari Pardo iz Tel Aviva skajpom u razgovoru sa novinarom Dragoslavom Simićem. U emisiji su na početku dati kraći izvodi sa predstavljanja knjige “To je bio samo piknik” u Novom Sadu. Govorile su dr Mirjana Brković, direktorka Univerzitetske biblioteke u Novom Sadu i prof. dr Vladislava Gordić Petković, šef Katedre za anglistiku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu.
08. april 2015.
Dragoslav Simić
Reli Alfandari za nemačke škole
Vest je objavljena prošlog meseca: đaci Nemačke škole u Beogradu, na inicijativu profesora istorije Andreasa Rota, prevešće na nemački jezik, za potrebe učenika nemačkih škola u Evropi, knjigu „To je bio samo piknik” Reli Alfandari Pardo (izdanje Beograd, 2014). Istovremeno je iz Jerusalima stigla informacija da je istu knjigu pod naslovom „Reli, beogradska devojčica koja je živela pod lažnim... VIŠE
To je bio samo piknik,
autorke Reli Alfandari Pardo. Predstavljanje knjige u Novom Sadu, u zgradi Jevrejske opštine, 23. februara 2015.
Govori Reli Alfandari Pardo iz svoje kuće u Tel Avivu, snimak načinjen skajpom pre predstavljanja njene knjige u Novom Sadu. Razgovor vodio Dragoslav Simić.
Slušaj: (mp3)
Govori profesorka Vladislava Gordić Petković
Slušaj: (mp3)
Reli Alfandari Pardo,
To je bio samo piknik
„To je bio samo piknik“ je potresno intimno svedočanstvo o patnjama beogradske Ane Frank, povest pripovedana sa mnogo suzdržanosti i dostojanstva. Reli Alfandari svakim retkom svoje knjige iskazuje kako duboko i iskreno poštovanje prema hrabrosti i plemenitosti ljudi koji su joj pomagali, tako i duboko i iskreno razumevanje za strah i slabost u ljudskoj prirodi. Ona pokazuje nesvakidašnju empatiju za nedostatak heroizma i za ono taktično odstupanje koje se tako često naziva kukavičlukom. Više... (pdf)
Govori dr Mirjana Brković
Slušaj: (mp3)
Poštovani domaćini, cenjeni gosti i draga publiko,
Čast mi je što večeras učestvujem u razgovoru povodom knjige To je bio samo piknik Reli Alfandari Pardo. Obično o knjigama koje sam pročitala pišem i govorim lako, s ljubavlju, ponekad sa željom da zadivim slušaoce, ali češće sa namerom da im sugerišem da i sami pročitaju knjigu koja me je inspirisala svojim sadržajem, formom ili porukama. U slučaju knjige To je bio samo piknik, osećam strahopoštovanje koje me sprečava da odmah podelim s vama brojne emocije koje su me obuzimale dok sam je čitala. Kao strastven čitalac, osećala sam kako se radnja u knjizi toliko ubrzava kako se bližimo kraju, da mi je bilo nemoguće da zamislim šta će se desiti na tih nekoliko poslednjih stranica knjige – da li ću odahnuti s olakšanjem ili će napetost rasti do neizdržljivosti. Neću vam otkriti odmah o čemu je reč, red je da krenem od početka. Više... (pdf)
Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.
Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com
Fotografije na ovoj strani, predstavljanje knjige To je bio samo piknik, autorke Reli Alfandari Pardo u Novom Sadu, u zgradi Jevrejske opštine, 23. februara 2015. snimili su: Ljiljana Lepuša, Željko Marković i Dragoslav Simić.
From: Jankov
Sent: Thursday, February 19, 2015 9:51 AM
To: Dragoslav Simic
Subject: Re: promocija NS
Ponedeljak, 23. februar u 18 časova, Jevrejska opština, Novi Sad
To je bio samo piknik,
autorke Reli Alfandari Pardo.
U promociji knjige učestvuju:
prof. dr Vladislava Gordić Petković, šef Katedre za anglistiku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu;
dr Mirjana Brković, direktorka Univerzitetske biblioteke u Novom Sadu;
Dragoslav Simić, novinar, urednik sajta
www.audioifotoarhiv.com;
Relina sestra, gđa Mirjana Vuisić
Reli Alfandaro Pardo u svojoj knjizi To je bio samo piknik koju je objavio “Službeni glasnik” u Beogradu 2014. piše u uvodu:
“Za vreme Drugog svetskog rata mali je bio broj ljudi koji su po cenu svog života i života svoje dece pomogli Jevrejima. Moja tetka Matilda i teča Jova (Ljiljana i Jovan Jovanović) pripadaju tom broju ljudi i ja im ostajem zahvalna za poklonjeni život.
Radmila Šuljagić
Posebno zahvaljujem Mili Despotović (Radmili Šuljagić), prevodiocu knjige, koja se zahvaljujući njoj i mojoj voljenoj sestri od tetke, Mirjani Vuisić (rođenoj Jovanović), vratila jeziku i zemlji kojoj pripada.”
SLIKE KOJE GLEDATE SU IZ PORODIČNE ZBIRKE MIRJANE VUISIĆ
Posveta iz knjige Reli Alfandari Pardo: Lenki, Moši i Aci Alfandari njihova kćerka i sestra, u čijem srcu oni nastavljaju da žive.
Slika je snimljena 2. februara 1941. godine,
u stanu Jovana Jovanovića, Palmotićeva 23, u Beogradu, okupljanje
dece povodom rođendana brata Mihajla sa mašnom u odelu. Mala Mirjana
Jovanović je sa mašnom u kosi. 6. aprila 1941. tokom nemačkog bombardovanja
Beograda, trospratna zgrada u kojoj je ovaj snimak načinjen je srušena.
Fotograf je bio “foto Bobi”, Beograd, sa adresom “kod Željezničke
stanice” što se može pročitati na njegovm pečatu sa poleđine slike.
Iz knjige To je bio samo piknik, odlomak o fotografijama. Reli piše šta im je otac govorio, godina 1939:
- Zašto nam je potrebna takva slika?
- Jednoga dana vi ćete shvatiti da je porodična fotografija nešto sasvim drugo. Ova slika će vam ostati kao uspomena na roditelje vašeg detinjstva. Ona će imati počasno mesto u albumu, a kasnije u vašoj kući, u biblioteci.
Dakle, ako dobro razumem, ovo je nešto za budućnost. To je slika koju ću gledati kad roditelja više ne bude. Ali to je strašno. Jedva sam shvatala zašto su nas prali, oblačili, zahtevali da se osmehujemo na slici određenoj da postane dragocena tek posle smrti mojih roditelja. Srce mi snažno kuca, ne smem više da postavljam pitanja. Snimak je gotov i na njemu je moje lice sačuvalo izraz duboke tuge.”
Tako bi se ukratko mogao kroz fotografije prikazati mirnodopski život dve rodbinski bliske beogradske porodice Jovanović i Alfandari. Onda je počeo rat. Zahvljujući teči Jovanu, Reli je preživela i kasnije napisala knjigu TO JE BIO SAMO PIKNIK koja će u novijoj istoriji savremene srpske književnosti možda postati jedno od najznačjnijih književnih svedočanstava o životu u Drugom svetskom ratu u Srbiji.
From: Dr Lavinia Davenport
Sent: Saturday, January 31, 2015 6:34 PM
To: sicke41@gmail.com
Subject: Fwd: To je bio samo piknik
KNJIGA PREPUNA NEZABORAVNIH SCENA
Po mom mišljenju, suština ove izvanredne i jedinstvene autobiografije o preživljavanju za vreme nacističke okupacije Beograda, leži u u dubini nade koju autorka gaji zbog „nestalih“ - roditelja i brata. Gotovo do samog kraja knjige „To je bio samo piknik“, mi i dalje nismo sasvim uvereni da se oni neće nikada vratiti. Više... (pdf)
Reli Alfandari Pardo: Skrivanje od smrti
Reli Alfandari Pardo, autorka potresne knjige "To je bio samo piknik",
u kojoj opisuje kako je kao jevrejska devojčica preživela strašne godine Drugog svetskog rata
(www.novosti.rs)
From: Bojan Popović, upravnik Galerije Fresaka
Sent: Tuesday, January 20, 2015 2:41 PM
To: Dragoslav Simić
Subject: Re: za reli
Draga gospođo Alfandari Pardo,
Dirnula me je slika o najvećim patriotama Jugoslovenstva, beogradskim Jevrejima. Ja živim u zgradi koju je podigao moj deda, a nalazi se tačno preko puta zgrade u kojoj je živela Rebeka u Palmotićevoj ulici.
Ispovest beogradske Ane Frank: Drugi svetski rat provela skrivena u špajzu!
Predstavljena potresna knjiga Reli Alfandari
Pardo "To je bio samo piknik", o tri godine skrivanja u ostavi veličine krevetskog dušeka, u kojoj je čitala knjige
(www.novosti.rs)
Milan
Grba
Department European Studies
Position Lead Curator of Southeast European Studies
Publications
View publications by this researcher
VIŠE na stranici Vaša pisma
Nenad Novak Stefanović novinar Politike, pismo koje se odnosi na knjigu Reli Alfandari Pardo “To je bio samo piknik” upućeno uredniku sajta Dragoslavu Simiću - VIDI
Aleksandar Zograf je jedan od najpoznatijih crtača alternativnog stripa u svetu, pismo koje se odnosi na knjigu Reli Alfandari Pardo “To je bio samo piknik” upućeno uredniku sajta Dragoslavu Simiću - VIDI
Baviti se nečijom istorijom života nije preterano zahvalno jer uvek postoji pretpostavka da se nešto izostavi ili ne prenese faktografski, onako kako se to dešavalo. Zato će ovo biti više impresije manje činjenice o Reli Alfandari Pardo.
Ova beogradska Ana Frank, sličnost je po dnevniku koji je vodila u istim godinama kada je dnevnik pisala i Ana Frank, ima dve adrese. Prva je bila od 1929.godine u Kajmakčalanskoj ulici u Beogradu sve do 1941. Druga je od 1946. u Francuskoj, a onda do sada u Izraelu.
Na Reli mi je skrenula pažnju njena sestra Mirjana Vuisić, slušateljka beogradskog radija na kome je pre nekoliko meseci emitovana priča o Branku Lustigu. Lustig je detinjstvo proveo u logoru Aušvic. Potom, posle rata kao producent Veljka Bulajića stigao je do Spillbega u Holivud i tamo zaradio dva Oskara za produkciju Spilbergovog filma „Šindlerova lista“ i filma drugog reditelja „Gladijator“. Mirjana je htela da dođe do Lustigove adrese. Kad me je pozvala telefonom, objasnila mi je kako je došla do mog broja. „Slušala sam Vašu emisiju o Lustigu, ~ rekla je. Valjalo bi Lustigu poslati Relinu knjigu „To je bio samo piknik“, izdanje Beograd, 2014. Nikad nisam čuo za Reli i njenu knjigu. Potražio sam je na NETU i našao utiske čitalaca:
„Pisac ove divne knjige je Reli Alfandari Pardo, beogradska Jevrejka koja je ratne godine provela u Beogradu, skrivena u špajzu veličine krevetskog dušeka.“
„Reli je napisala knjigu koja je čist arhiv duše sa slikama Beograda kao pozadinom njenog disanja. Dok čitamo knjigu, kao da gledamo dokumentarni film ili slušamo tonski zapis, nema neke razlike. Pisala je toliko jasno i jednostavno, da imamo utisak kao da smo bili sa njom, da su njeni roditelji pričali i nama, kao da su i nama davali pouke iz vaspitanja, kao da smo te predratne godine proveli u njihovom društvu, šetali tada ulicama i parkovima Beograda, kao da smo bili sa njima dok je krčao zvuk vesti iz radijske kutije i mirisali vazduh bombardovanog grada; kao da smo sa njom proveli tri strašne godine sklupčani na dušeku šupe čitajući zajedno velike pisce koji su joj davali nadu da je svet, ipak dobro mesto i da neobjašnjivom zlu mora doći kraj.“
I ja sam pročitao knjigu. Na vezi sam sa gospođom Reli elektronskom poštom. Naša prepiska se dešava u vreme ovogodišnjeg Izraelsko~ palestinskog sukoba.
Ona piše:
“Sada sam poslala mail Gospođi koja je tako opširno iznela svoje utiske u vezi sa događajima koje sam opisala, pa sam se, kao po običaju, pitala da li to piše ona o mojoj knjizi?!
Ovde je politička i društvena nesaglasnost toliko nepodnošljiva.
Ne radim nista izuzev gledanja televizijskog programa, gde nam desetine "specialaca" probijaju mozak; ali nažalost kao svi oni koji ne idu na posao i ja nisam u stanju da se otkačim od televizora i malo smirim... Biće primirje.“
Posveta u knjizi je napisana bratu i roditeljima nastradalim u logoru. Otac im kaže 1939. prilikom odlaska kod fotografa: „Jednoga dana ćete shvatiti da je porodična fotografija nešto sasvim drugo, ostaće kao uspomena na roditelje, na vaše detinjstvo, imaće počasno mesto u albumu, u našoj kući, biblioteci...”
Reli skromno objašnjava da je knjiga nastala iz želje da ostavi neki trag o sebi, svojoj deci. Ona nije profesionalni pisac. Naslov knjige nastao je slučajno. Srela je neku gospođu u Tel Avivu i kada su se raspitale gde je koja bila za vreme rata, Reli je pomenula Beograd i „svoj“ špajz. Žena je odgovorila: „To je bio samo piknik, ja sam bila u Aušvicu.“
Šaljem gospođi Reli nove utiske čitalaca:
„..Knjigu sam čitala bez daha, sa suzama u očima. I ako zbog svega tragična, a pre svega zbog tematike, dramatičnog ličnog iskustva, istorijskog trenutka, teških, sumornih i najvećim starhovima i patnjama obeleženih godina, o Drugom svetskom ratu, knjiga je i dokument i oda životu, posebno gledana očima dvanaestogodišnje devojčice...“
Ako ovaj novinar kaže da je Relina knjiga za Nobela malo će ljudi poverovati u to.
Evo nekih uporednih podataka o dve devojčice:
Ana Frank je rođena u Frankfurtu na Majni 1929. godine.
Reli Alfandari Pardo rođena je u Beogradu 1929. godine.
1942. porodica Frank se krije u tajnom skloništu gde Ana počinje da piše dnevnik.
1942. Reli se skriva u Aranđelovcu, a potom u Beogradu, u Dečanskoj ulici, u tajnom skrovištu; tu zapisuje svoj arhiv duše.
U maglovitoj budućnosti ovog vremena, njih dve će ostati kao likovi koje su rat i nesreća spojili.
U tom špajzu, za razliku od Ane, Reli je imala više sreće da preživi. Nisam siguran da je beogradski izdavač osetio da je objavio našu knjigu veka, čudesan spoj dokaza iz prošlosti napisanih iz prve ruke i prave literature.
Reli u sećanjima na svoj „piknik” opisuje istorijske događaje toga vremena kao reporter sa lica mesta.
Mirjana Vuisić je u pravu. Treba knjigu dostaviti Lustigu odnosno preko njega, Spilbergu, sa preporukom. Ili, možda, neki domaći reditelj ima bolju ideju pre nego što se desi da Srbima neki drugi kulturni poslenici iz neke druge zemlje, otrkiju našu Anu Frank.
Ova beogradska Ana Frank, danas živi u Tel Avivu, a skrivala se u jednom beogradskom špajzu od 1942. do 1945. godine
Nezahvalno je baviti se istorijom nečijeg života jer uvek može nešto da se izostavi ili ne prenese faktografski, onako kako je stvarno bilo. Zato će ovo biti više impresije a manje činjenice o Reli Alfandari Pardo.
Ova beogradska Ana Frank– sličnost je po dnevniku koji je vodila u istim godinama kada je dnevnik pisala Ana – ima dve adrese. Prva je bila, od 1929. godine, u Kajmakčalanskoj ulici u Beogradu, sve do 1941. Druga je od 1946. u Francuskoj, a onda u Izraelu.
Na Reli mi je skrenula pažnju njena sestra Mirjana Vuisić, slušateljka beogradskog radija na kome je pre nekoliko meseci emitovana priča o Branku Lustigu koji je detinjstvo proveo u logoru Aušvic. Potom, posle rata kao producent Veljka Bulajića stigao je do Holivuda i tamo zaradio dva Oskara za produkciju Spilbergovog filma „Šindlerova lista” i „Gladijatora” Ridlija Skota. Mirjana Vuisić je slušala emisiju o Lustigu i htela je da dođe do njegove adrese. Kad me je pozvala telefonom rekla je da bi Lustigu trebalo poslati Relinu knjigu „To je bio samo piknik”, izdanje Beograd 2014. Nikad nisam čuo za Reli i njenu knjigu. Potražio sam je na netu i našao utiske čitalaca:
„Pisac ove divne knjige je Reli Alfandari Pardo, beogradska Jevrejka koja je ratne godine provela u Beogradu, skrivena u špajzu veličine krevetskog dušeka.”
„Reli je napisala knjigu koja je čist arhiv duše sa slikama Beograda. Dok čitamo knjigu, kao da gledamo dokumentarni film ili slušamo tonski zapis, nema neke razlike. Kao da smo sa njom proveli tri strašne godine sklupčani na dušeku šupe čitajući zajedno velike pisce koji su joj davali nadu da je svet, ipak, dobro mesto i da neobjašnjivom zlu mora doći kraj.”
I ja sam pročitao knjigu. I na vezi sam sa gospođom Reli elektronskom poštom. Naša prepiska se dešava u vreme ovogodišnjeg izraelsko-palestinskog sukoba.
Ona piše:
„Sada sam poslala i-mejl gospođi koja je tako opširno iznela svoje utiske u vezi sa događajima koje sam opisala da sam, kao po običaju, pitala da li to i ona piše knjigu?! Ovde je politička i društvena nesaglasnost toliko nepodnošljiva. Ne radim ništa izuzev što gledam televizijski program, gde nam desetine ’specijalaca’ probijaju mozak; ali, nažalost, kao svi oni koji ne idu na posao, i ja nisam u stanju da se otkačim od televizora i malo smirim... Biće primirje.”
Posveta u knjizi je napisana bratu i roditeljima nastradalim u logoru. Otac im kaže 1939. prilikom odlaska kod fotografa: „Jednoga dana ćete shvatiti da je porodična fotografija nešto sasvim drugo, ostaće kao uspomena na roditelje, na vaše detinjstvo, imaće počasno mesto u albumu, u našoj kući, biblioteci...”
Reli skromno objašnjava da je knjiga nastala iz želje da ostavi neki trag o sebi, svojoj deci. Ona nije profesionalni pisac. Naslov knjige nastao je slučajno. Srela je neku gospođu u Tel Avivu i kada su se raspitale gde je koja bila za vreme rata, Reli je pomenula Beograd i „svoj” špajz. Žena je odgovorila: „To je bio samo piknik, ja sam bila u Aušvicu.”
Šaljem gospođi Reli nove utiske čitalaca:
„Knjigu sam čitala bez daha, sa suzama u očima. Iako zbog svega tragična, a pre svega zbog tematike, dramatičnog ličnog iskustva, knjiga je i dokument i oda životu, posebno gledana očima dvanaestogodišnje devojčice...”
Ako ovaj novinar kaže da je Relina knjiga za Nobela malo će ljudi poverovati u to.
Evo nekih uporednih podataka o dve devojčice: Ana Frank je rođena u Frankfurtu na Majni 1929. godine. Reli Alfandari Pardo rođena je u Beogradu 1929. godine. Porodica Frank se krije 1942. u tajnom skloništu gde Ana počinje da piše dnevnik. Reli se 1942. skriva u Aranđelovcu, a potom u Beogradu, u Dečanskoj ulici, u tajnom skrovištu; tu zapisuje svoj arhiv duše.
U maglovitoj budućnosti ovog vremena, njih dve će ostati kao likovi koje su rat i nesreća spojili.
U tom špajzu, za razliku od Ane, Reli je imala više sreće da preživi.
Reli u sećanjima na svoj „piknik” opisuje istorijske događaje toga vremena kao reporter sa lica mesta.
Mirjana Vuisić je u pravu. Treba knjigu dostaviti Lustigu, a preko njega Spilbergu, sa preporukom. Ili, možda, neki domaći reditelj ima bolju ideju pre nego što se desi da Srbima neki drugi kulturni poslenici iz neke druge zemlje, otkriju našu Anu Frank.
objavljeno: 05.12.2014.
Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.
Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com
Ko je ko u tekstu? Gde je priča nastala?
Postavljeno: decembar 2014.
From: Dr Mirjana Brković
Sent: Thursday, December 18, 2014 9:28 AM
To: Dragoslav Simić
Poštovani gospodine Simiću,
kao i uvek dirnula me je priča o Reli Alfandari Pardo koju sam pročitala na vašem sajtu Audio i foto arhiv. Priča o ovoj devojčici je sama po sebi potresna, ali vaša veština i mera ne dozvoljavaju da se od toga napravi jedna patetična jadikovka. Naprotiv, iz vaših komentara se upravo da osetiti da život treba da se slavi, a da i na skučenim mestima ljudski duh ostaje neukroćen i pomaže da se prežive i najteže ratne okolnosti. Zaista su lepe i fotografije koje ste objavili i komentari uz njih, jer daju autentičnost čitavoj priči i vašem napisu.
Nadam se da ću u narednom periodu pribaviti jedan primerak knjige i pročitati je u celini. Tek tada ću moći da dam i neke dublje komentare i ozbiljnije napomene. Ovako, samo se iz daljine divim vašem retkom talentu da povežete ljude, da dokumentujete razgovore i kontakte, da otkrijete skriveno i podstaknete na razmišljanje. Još jednom, hvala vam na tom trudu koji ulažete u čuvanju našeg kolektivnog sećanja kroz mozaik pojedinačnih priča i porodičnih istorija.
Srdačan pozdrav,
Dr Mirjana Brković
Upravnica Centralne biblioteke
Head of the Central Library
Centralna biblioteka Univerziteta u Novom Sadu
University of Novi Sad Central Library
Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.
Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com
Autor sajta | Kratka biografija Dragoslava Simića, osnivača sajta www.audioifotoarhiv.com
sicke41@gmail.com sajta |
Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti, E-prodavnica
Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.