Lako i brzo  |  Početna

english YouTube facebook

„To je bio samo piknik”

„Piknik“ u špajzu

/autorski naslov/

Piše Dragoslav Simić novinar

Baviti se nečijom istorijom života nije preterano zahvalno jer uvek postoji pretpostavka da se nešto izostavi ili ne prenese faktografski, onako kako se to dešavalo. Zato će ovo biti više impresije manje činjenice o Reli Alfandari Pardo.

Ova beogradska Ana Frank, sličnost je po dnevniku koji je vodila u istim godinama kada je dnevnik pisala i Ana Frank, ima dve adrese. Prva je bila od 1929.godine u Kajmakčalanskoj ulici u Beogradu sve do 1941. Druga je od 1946. u Francuskoj, a onda do sada u Izraelu.

Na Reli mi je skrenula pažnju njena sestra Mirjana Vuisić, slušateljka beogradskog radija na kome je pre nekoliko meseci emitovana priča o Branku Lustigu. Lustig je detinjstvo proveo u logoru Aušvic. Potom, posle rata kao producent Veljka Bulajića stigao je do Spillbega u Holivud i tamo zaradio dva Oskara za produkciju Spilbergovog filma „Šindlerova lista“ i filma drugog reditelja „Gladijator“. Mirjana je htela da dođe do Lustigove adrese. Kad me je pozvala telefonom, objasnila mi je kako je došla do mog broja. „Slušala sam Vašu emisiju o Lustigu, ~ rekla je. Valjalo bi Lustigu poslati Relinu knjigu „To je bio samo piknik“, izdanje Beograd, 2014. Nikad nisam čuo za Reli i njenu knjigu. Potražio sam je na NETU i našao utiske čitalaca:

„Pisac ove divne knjige je Reli Alfandari Pardo, beogradska Jevrejka koja je ratne godine provela u Beogradu, skrivena u špajzu veličine krevetskog dušeka.“

„Reli je napisala knjigu koja je čist arhiv duše sa slikama Beograda kao pozadinom njenog disanja. Dok čitamo knjigu, kao da gledamo dokumentarni film ili slušamo tonski zapis, nema neke razlike. Pisala je toliko jasno i jednostavno, da imamo utisak kao da smo bili sa njom, da su njeni roditelji pričali i nama, kao da su i nama davali pouke iz vaspitanja, kao da smo te predratne godine proveli u njihovom društvu, šetali tada ulicama i parkovima Beograda, kao da smo bili sa njima dok je krčao zvuk vesti iz radijske kutije i mirisali vazduh bombardovanog grada; kao da smo sa njom proveli tri strašne godine sklupčani na dušeku šupe čitajući zajedno velike pisce koji su joj davali nadu da je svet, ipak dobro mesto i da neobjašnjivom zlu mora doći kraj.“

I ja sam pročitao knjigu. Na vezi sam sa gospođom Reli elektronskom poštom. Naša prepiska se dešava u vreme ovogodišnjeg Izraelsko~ palestinskog sukoba.

Ona piše:

“Sada sam poslala mail Gospođi koja je tako opširno iznela svoje utiske u vezi sa događajima koje sam opisala, pa sam se, kao po običaju, pitala da li to piše ona o mojoj knjizi?!

Ovde je politička i društvena nesaglasnost toliko nepodnošljiva.

Ne radim nista izuzev gledanja televizijskog programa, gde nam desetine "specialaca" probijaju mozak; ali nažalost kao svi oni koji ne idu na posao i ja nisam u stanju da se otkačim od televizora i malo smirim... Biće primirje.“

Posveta u knjizi je napisana bratu i roditeljima nastradalim u logoru. Otac im kaže 1939. prilikom odlaska kod fotografa: „Jednoga dana ćete shvatiti da je porodična fotografija nešto sasvim drugo, ostaće kao uspomena na roditelje, na vaše detinjstvo, imaće počasno mesto u albumu, u našoj kući, biblioteci...”

Reli skromno objašnjava da je knjiga nastala iz želje da ostavi neki trag o sebi, svojoj deci. Ona nije profesionalni pisac. Naslov knjige nastao je slučajno. Srela je neku gospođu u Tel Avivu i kada su se raspitale gde je koja bila za vreme rata, Reli je pomenula Beograd i „svoj“ špajz. Žena je odgovorila: „To je bio samo piknik, ja sam bila u Aušvicu.“

Šaljem gospođi Reli nove utiske čitalaca:

„..Knjigu sam čitala bez daha, sa suzama u očima. I ako zbog svega tragična, a pre svega zbog tematike, dramatičnog ličnog iskustva, istorijskog trenutka, teških, sumornih i najvećim starhovima i patnjama obeleženih godina, o Drugom svetskom ratu, knjiga je i dokument i oda životu, posebno gledana očima dvanaestogodišnje devojčice...“

Ako ovaj novinar kaže da je Relina knjiga za Nobela malo će ljudi poverovati u to.

Evo nekih uporednih podataka o dve devojčice:

Ana Frank je rođena u Frankfurtu na Majni 1929. godine.

Reli Alfandari Pardo rođena je u Beogradu 1929. godine.

1942. porodica Frank se krije u tajnom skloništu gde Ana počinje da piše dnevnik.

1942. Reli se skriva u Aranđelovcu, a potom u Beogradu, u Dečanskoj ulici, u tajnom skrovištu; tu zapisuje svoj arhiv duše.

U maglovitoj budućnosti ovog vremena, njih dve će ostati kao likovi koje su rat i nesreća spojili.

U tom špajzu, za razliku od Ane, Reli je imala više sreće da preživi. Nisam siguran da je beogradski izdavač osetio da je objavio našu knjigu veka, čudesan spoj dokaza iz prošlosti napisanih iz prve ruke i prave literature.

Reli u sećanjima na svoj „piknik” opisuje istorijske događaje toga vremena kao reporter sa lica mesta.

Mirjana Vuisić je u pravu. Treba knjigu dostaviti Lustigu odnosno preko njega, Spilbergu, sa preporukom. Ili, možda, neki domaći reditelj ima bolju ideju pre nego što se desi da Srbima neki drugi kulturni poslenici iz neke druge zemlje, otrkiju našu Anu Frank.

Ratni dnevnik Reli Pardo

Dragoslav Simić

Politika Online

Ova beogradska Ana Frank, danas živi u Tel Avivu, a skrivala se u jednom beogradskom špajzu od 1942. do 1945. godine

Nezahvalno je baviti se istorijom nečijeg života jer uvek može nešto da se izostavi ili ne prenese faktografski, onako kako je stvarno bilo. Zato će ovo biti više impresije a manje činjenice o Reli Alfandari Pardo.

Ova beogradska Ana Frank– sličnost je po dnevniku koji je vodila u istim godinama kada je dnevnik pisala Ana – ima dve adrese. Prva je bila, od 1929. godine, u Kajmakčalanskoj ulici u Beogradu, sve do 1941. Druga je od 1946. u Francuskoj, a onda u Izraelu.

Na Reli mi je skrenula pažnju njena sestra Mirjana Vuisić, slušateljka beogradskog radija na kome je pre nekoliko meseci emitovana priča o Branku Lustigu koji je detinjstvo proveo u logoru Aušvic. Potom, posle rata kao producent Veljka Bulajića stigao je do Holivuda i tamo zaradio dva Oskara za produkciju Spilbergovog filma „Šindlerova lista” i „Gladijatora” Ridlija Skota. Mirjana Vuisić je slušala emisiju o Lustigu i htela je da dođe do njegove adrese. Kad me je pozvala telefonom rekla je da bi Lustigu trebalo poslati Relinu knjigu „To je bio samo piknik”, izdanje Beograd 2014. Nikad nisam čuo za Reli i njenu knjigu. Potražio sam je na netu i našao utiske čitalaca:

„Pisac ove divne knjige je Reli Alfandari Pardo, beogradska Jevrejka koja je ratne godine provela u Beogradu, skrivena u špajzu veličine krevetskog dušeka.”

„Reli je napisala knjigu koja je čist arhiv duše sa slikama Beograda. Dok čitamo knjigu, kao da gledamo dokumentarni film ili slušamo tonski zapis, nema neke razlike. Kao da smo sa njom proveli tri strašne godine sklupčani na dušeku šupe čitajući zajedno velike pisce koji su joj davali nadu da je svet, ipak, dobro mesto i da neobjašnjivom zlu mora doći kraj.”

I ja sam pročitao knjigu. I na vezi sam sa gospođom Reli elektronskom poštom. Naša prepiska se dešava u vreme ovogodišnjeg izraelsko-palestinskog sukoba.

Ona piše:

„Sada sam poslala i-mejl gospođi koja je tako opširno iznela svoje utiske u vezi sa događajima koje sam opisala da sam, kao po običaju, pitala da li to i ona piše knjigu?! Ovde je politička i društvena nesaglasnost toliko nepodnošljiva. Ne radim ništa izuzev što gledam televizijski program, gde nam desetine ’specijalaca’ probijaju mozak; ali, nažalost, kao svi oni koji ne idu na posao, i ja nisam u stanju da se otkačim od televizora i malo smirim... Biće primirje.”

Posveta u knjizi je napisana bratu i roditeljima nastradalim u logoru. Otac im kaže 1939. prilikom odlaska kod fotografa: „Jednoga dana ćete shvatiti da je porodična fotografija nešto sasvim drugo, ostaće kao uspomena na roditelje, na vaše detinjstvo, imaće počasno mesto u albumu, u našoj kući, biblioteci...”

Reli skromno objašnjava da je knjiga nastala iz želje da ostavi neki trag o sebi, svojoj deci. Ona nije profesionalni pisac. Naslov knjige nastao je slučajno. Srela je neku gospođu u Tel Avivu i kada su se raspitale gde je koja bila za vreme rata, Reli je pomenula Beograd i „svoj” špajz. Žena je odgovorila: „To je bio samo piknik, ja sam bila u Aušvicu.”

Šaljem gospođi Reli nove utiske čitalaca:

„Knjigu sam čitala bez daha, sa suzama u očima. Iako zbog svega tragična, a pre svega zbog tematike, dramatičnog ličnog iskustva, knjiga je i dokument i oda životu, posebno gledana očima dvanaestogodišnje devojčice...”

Ako ovaj novinar kaže da je Relina knjiga za Nobela malo će ljudi poverovati u to.

Evo nekih uporednih podataka o dve devojčice: Ana Frank je rođena u Frankfurtu na Majni 1929. godine. Reli Alfandari Pardo rođena je u Beogradu 1929. godine. Porodica Frank se krije 1942. u tajnom skloništu gde Ana počinje da piše dnevnik. Reli se 1942. skriva u Aranđelovcu, a potom u Beogradu, u Dečanskoj ulici, u tajnom skrovištu; tu zapisuje svoj arhiv duše.

U maglovitoj budućnosti ovog vremena, njih dve će ostati kao likovi koje su rat i nesreća spojili.

U tom špajzu, za razliku od Ane, Reli je imala više sreće da preživi.

Reli u sećanjima na svoj „piknik” opisuje istorijske događaje toga vremena kao reporter sa lica mesta.

Mirjana Vuisić je u pravu. Treba knjigu dostaviti Lustigu, a preko njega Spilbergu, sa preporukom. Ili, možda, neki domaći reditelj ima bolju ideju pre nego što se desi da Srbima neki drugi kulturni poslenici iz neke druge zemlje, otkriju našu Anu Frank.

objavljeno: 05.12.2014.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Ko je ko u tekstu? Gde je priča nastala?

ATELJE ~ galerija
Sada ATELJE ~ galerija, ova radnja je bila vlasništvo Relinog teče Jovana Jovanovića koji je prodavao pre i tokom Drugog svetskog rata auto delove. Jovan je bio otac Mirjane Vuisić Reline sestre. Sasvim u dnu, u dvorištu zgrade iz radnje, nalazio se “špajz” veličine dušeka u kome je dane i godine provodila mala Reli.
Dečanska ulica
Pogled iz galerije otkriva današnji izgled Dečanske ulice. Ali u toku rata tamo preko puta gde pogled dopire do zgrade na kojoj piše crvenim slovima KARE, bio je hotel prepun nemačkih vojnika danonoćno. Do te zgrade sada je Dom sindikata, a na tom mestu bila je velika nemačka kantina. Hrabri Jovan Jovanović na očigled Nemaca skrivao je devojčicu.
Mala Mirjana u tekstu Vuisić
Mala Mirjana u tekstu Vuisić, sa svojom braćom i “frajlom” tako su se tada nazivale bedinerke, u šetnji jednom beogradskom ulicom.
Branko Lustig
Branko Lustig, životopis
Spilbergov producent
AUTOKAR
Originalna fotografija radnje AUTOKAR. Uporedite izgled radnje iz 1939. i istu radnju, atelje “Otkon” iz 2014. godine.

AUTOKAR
Reklama za AUTOKAR kojom vlasnik Jovan Jovanović obaveštava buduće kupce da počinje sa radom.

porodični snimak
Nemačka je kapitulirala 1945, ovaj porodični snimak je načinjen 1946. godine u Beogradu. U sredini je Relin teča Jovan Jovanović, vlasnik radnje AUTOKAR. Levo je njegova žena Matilda, Relina tetka, a desno ćerka Mirjana Jovanović kasnije Vuisić, supruga glumca Pavla Vuisića. Iznad teče Jovana je Reli, sa lažnim imenom koje je krostila tokom rata, Milica Jovanović.
Jovan Jovanović
Jovan Jovanović, levo sa prijateljem Mošom Alfandarijem, Relinim ocem, ispred svoje radnje, snimak načinjen pred početak rata 1940. godine. Inače, Jovan Jovanović je bio genijalni kombinator koji zaslužuje posebnu priču jer je iz svih ratnih nedaća ipak uspeo da izađe kao pobednik. Kao trgovac sve je izgubio pedesetih godina kada mu nove vlasti nacionalizuju odnosno oduzimaju celokupnu imovinu.

Postavljeno: decembar 2014.

Utisci čitalaca

koverta From: Vesna Bjelica-Ćurčić
Sent: Monday, September 22, 2014 2:07 PM
Subject: "To je bio samo PIKNIK"

Ko je Vesna Bjelica Ćurčić?
Ona je majka glumice Danice Ćurčić, link: Danica – evropska zvezda u usponu
Izveštaj Dubravke Lakić iz San Sebastijana, Politika, 24. septembar 2014.

Dragane,

Pročitala sam knjigu "To je bio samo Piknik", Reli Alfandari Pardo, hvala ti. (vidi link Promocija - "To je bio samo Piknik")
Pročitala sam je bez daha i sa suzama u očima. Iako zbog svega tragična, a pre svega zbog tematike, doživljaja, dramatičnog ličnog iskustva, istorijskog trenutka produženog na 4, 5, 6...dugih, predugih, teških, sumornih i najvećim starhovima i patnjama obeleženih godina, svedočanstvu o drugom svetskom ratu, stradanjima i zverstvima kojima je obeležen ne samo 20-ti vek, već nažalost čitava istorija čovečanstva, knjiga je i dokument i oda životu, verovanju, nadi, slobodi, ljudskom umu i ljubavi. Jer kakav život bez budućnosti može biti, nego obećavajući. Posebno gledan očima dvanaestogodišnje devojčice. Može biti gledan samo pogledom prepunim čednosti i lepote utemeljene bezgraničnom roditeljskom ljubavi. Reli nam je svojim jednostavnim ali besprekorno čistim književnim jezikom u potpunosti dočarala i preslikala vreme provedeno u izgnanstvu, u samoći, u mraku, u otuđenosti, pod nemčkom okupacijom, u stalnom i neizmernom strahu, u patnji i neutoljivoj čežnji za svojim najmilijim, mamom, tatom i bratom, u njihovoj obostranoj ljubavi i verovanju da će dan njihovog ponovnog susreta sigurno doći. Dočarala nam je i dokazala Reli svojim odrastanjem, razmišljanjem i posebno sazrevanjem u nemogućim uslovima rata, da je život koji nas očekuje uvek osunčan i da je iako dobijen kao posledica tuđeg, a često i obstruiran, ipak u suštini odraz samo sopstvenog izbora i opredeljenja, ali pod jednim uslovom. Da je u njegovoj osnovi srećno detinjstvo i neizmerna ljubav - ljubav, nežnost i vaspitanje roditelja.

Knjiga Reli Alfandari Pardo otvara nam mnoga moralna, etička, humana, filozofska, istorijska pitanja koja često postavljamo ali i zapostavljamo.
Meni je jedno od najvažnijih - da li sam dovoljno puta svojoj deci rekla da ih volim, da li sam im dala dovoljno dobrih i upotrebljivih saveta na kojima ce da temelje svoje odluke kako bi postali slobodni, kreativni,obrazovani, pravični, sposobni, angažovani i dobri ljudi, iako oni to već jesu.

Hvala ti još jednom za knjigu, koju ću čuvati kao jedan od najvrednijih bisera.

Puno pozdrava,
Vesna Bjelica Ćurčić, Kopenhagen

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

„To je bio samo piknik”

Autorka Reli Alfandari Pardo (beogradska Jevrejka, 85. godina), živi u Izraelu.

Važna knjiga koja zaslužuje mesto na sajtu www.audioifotoarhiv.com

Reli Alfandari Pardo
Reli Alfandari Pardo, slika iz đačke knjižice
To je bio samo piknik

Vidi Vaša pisma - Audio i Foto arhiv SIMIĆ

Jedan utisak kao komentar Reli Alfandari Pardo upućen uredniku sajta Dragoslavu Simiću.

kovertaFrom: Relly ~ Izrael
Sent: Thursday, June 9, 2014 11:00 AM
To: sicke41@gmail.com
Subject: FW: oglas

Dobar Dan G.Simić

Trebaće mi nekoliko dana da uđem u jezik i atmosferu srpskog sela.

Vi mi stvarno otvarate vrata jednom svetu koji nisam znala da još postoji sa svojom čistoćom, “oštrim mozgom” i svim onim večnim karakterističnim osećaja čoveka.

Vi divno pišete i ja ne uspevam da vam napišem kakav je ta priča ostavila duboki utisak na mene.

Vi niste pisali priče ako one "nikom ne trebaju". Imali ste potrebu da ih napišete, a čovek što "voli knjigu" pronađe je jer traži." Vaše su priče kap iz mora" sa obzirom šta sve radite.!!

Čitajući što mi vi omogucavate, svesna sam da mi vreme prolazi, pa, i ako se osećam stara kao istorija, gledam da još malo "ukradem" od onog što mogu.

Zamišljam kako bi izgledala priča ako bi se prevela na engleski jezik.

Pročitaću je još nekoliko puta. Hvala.

Pozdrav,
Relly.

Zapis o knjizi „To je bio samo piknik” saradnice sajta Dragane Ignjatović

Mi učimo istoriju koju su napisali pobednici ratova, a stvarna istorija je često sasvim drugačija. Stvarnu istoriju možemo saznati iz ličnih priča ljudi koji su tim vremenom hodali, priča koje su pričali i koje su pisali.

Pisac ove divne knjige je Reli Alfandari Pardo, beogradska Jevrejka koja je ratne godine provela u Beogradu, skrivena u špajzu veličine krevetskog dušeka. Neko bi rekao – da, to je bio samo piknik u odnosu na put u Aušvic njene porodice i drugih Jevreja sa nikakvim šansama za preživeti, ali ne i mala devojčica lažnog ratnog imena sakrivena od zla koje je gutalo godine i živote jevrejskog naroda.

Zaista sve zavisi iz kog ugla se stvari i događaji posmatraju, rekla bih ja potpuno obuzeta utiskom koji je na mene ostavila cela priča.

Reli je napisala knjigu kojoj je prirodno da bude pomenuta na ovom sajtu zato što odslikava tadašnje vreme i zato što je čist arhiv duše sa slikama Beograda kao pozadinom njenog disanja. Dok čitamo knjigu, kao da gledamo dokumentarni film ili slušamo tonski zapis, nema neke razlike. Pisala je o možda najtežem periodu istorije Jevreja i najtežem periodu svoga života. Pisala je toliko jasno i jednostavno, da imamo utisak kao da smo bili sa njom, da su njeni roditelji pričali i nama, kao da su i nama davali pouke iz vaspitanja, kao da smo te predratne godine proveli u njihovom društvu, šetali tada ulicama i parkovima Beograda, kao da smo bili sa njima dok je krčao zvuk vesti iz radijske kutije i mirisali vazduh bombardovanog grada, kao da smo sa njom proveli tri strašne godine sklupčani na dušeku šupe čitajući zajedno velike pisce koji su joj davali nadu da je svet, na kraju, ipak dobro mesto i da neobjašnjivom zlu mora doći kraj.

Reli u sećanjima na svoj „piknik” u špajzu opisuje, kao što bi nam opisivao reporter sa lica mesta, istorijske događaje toga vremena. Sve u svemu, neprocenjivo svedočanstvo važnih trenutaka ove zemlje i njenog naroda, vreme kada se istorija menjala i išla u pravcu koji niko nije mogao da predvidi, a koji je odredio sudbinu i sadašnjeg trenutka. Ispričala nam je istoriju kakva je bila, ne sasvim istu kao što su pobednici rata pisali da jeste. Ostavlja nas u razmišljanju kako bi bilo da su donosioci važnih odluka drugačije korake pravili i potvrđuje strašnu misao da je zlo neobjašnjivo i uvek prisutno ali i da nas u životu održava dobra nada. Vrlo zanimljiva knjiga, za preporuku.

Izdavač “Službeni glasnik”, Beograd, 2014.

Postavljeno: jun 2014.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Srodni link: Autor sajta / facebook stranica sajta

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana