Početna  |  Kontakt Simić

english YouTube facebook

Iz knjige Ranka Burića

Odolevanje nemaru

Fragmenti o srpskoj radiofoniji

Izdavač: Albatros plus, Beograd 2013.

Ako je već primećeno da dobri stari radio, uprkos mračnim prognozama, ne gubi bitku sa novim medijima, ova knjiga može biti upozorenje na one posvećenike koji su svoj stvaralački napor uložili u možda ne tako popularnu ali svakako pažnje vrednu umetnost radija, u radiofoniju.

Koncentrični krugovi dokumentarnosti – "Srpski specijaliteti"
u radiofonskoj interpretaciji Dragoslava Simića

Dragoslav Simić
Dragoslav Simić

Dragoslav Simić je radoznao i objektivan kadar da uoči pravog sagovornika i intervjuiše ga u pravo vreme. Već nepotpun uvid u njegov novinarski i dokumentaristički radijski opus (koji obuhvata nekoliko stotina različitih reporaža, ali i nekoliko knjiga i više članaka) omogućuje posmatraču da razazna nekolike tematske žanrovske oblasti uz nužne dodire poklapanja: umetnost i umetnici, iskustva stranaca u našoj zemlji i naših ljudi u svetu, sudbina disidenata, studentske demonstracije 1968.godine, najnovija politička previranja, ali i, na izgled, nevažni ljudski odnosi i nesuglasice.

Među reportažama o umetnosti i umetnicima ističe se ona o Tolu Manojloviću – čoveku sa Kosmaja o kome je 1967. godine Moma Dimić objavio knjigu. Dragoslav Simić je ovde bez ikakve pompe i samohvale primenio svoju višeslojnu sintetičku metodu „koncentričnih krugova“. Sačinio je slušanja vrednu emisiju u koju je utkao svoju reportažu o Petru Kralju – glumcu koji je u režiji Petra Teslića više od 250 puta igrao mono-dramu na osnovu Dimićeve knjige. Tonske „slike samog Tola Manojlovića“, načinjene u bolnici, kao i izvode iz kritičkih osvrta iz dnevne i druge štampe povodom te neobične knjige, utkane su u emisiju.

Autentično svedočenje Manojlovićevo kako imamo prilike da se uverimo u Simićevoj emisiji, nije podstaknuto željom da se sabesednik opseni. Iskri iskaz jednog srpskog seljaka našeg doba; ono u pojedinim svojim delovima može biti zanimljivo proučavaocima jezika, ali i proučavaocima narodnog života (na primer, priča o Ciganima i svetom Iliji; pa san o mrtvima, ili, pak, epizoda o smrti Tolovog brata Jordana, smrti koju je predosetila krava). Simić je nehatom mogao da nas liši tih dragocenih pojedinosti, ali ih je svesno snimio i uneo u emisiju. Sa pažnjom se sluša glumčeva povest o mono-drami, o krizi kroz koju je prošao, ali i o oduševljenju mladih ljudi od kojih je bar njih dvadeset ne pamet naučilo i amaterski igralo ovaj komad. Radijskim poklonicima neće promaći činjenica da je izvođenje ove monodrame upriličeno za radio u režiji Petra Teslića.

Vidi link: Petar Kralj glumac kao „Tola Manojlović“

Radiofonski domet Dimića i Simića neobično i originalno ostvaren je u dokumentarnoj dramskoj emisiji Vitez i riba Mome Dimića, snimljenoj 1992. i u kojoj je Simić doprinos dao lepim snimcima sa terena znatno bogateći radiofonsko delo u kome učestvuju slikar Milić od Mačve i njegova neobična družbenica.

Sklonost umetnosti nagnala je Dragoslava Simića da iskorači iz kruga intervjua i dokumentarnih reportaža (dakle, iz glavne mu delatnosti) i namamila ga u poslove radio-adaptacije. On je za radio prilagodio tekst Đetići u parlamentu koji je napisao autor pod pseudonimom „Nikac od Robina“, a koji je premijerno emitovan polovinom devedesetih. Lektor je Radmila Vidak, muzički saradnik Jovana Stefanović, a dobri saradnici Simićevi, reditelj Miroslav Pavićević, ton-majstor Dejan Ivanović i glumci: Predrag Laković, Srboljub Milin, Vladan Živković, Božidar Pavićević, Ivan Jagodić, Miodrag Milovanov, Borivoje Stevanović, Dragoslav Ilić, Borivoje Kandić, Dušan Golubovski, Zoran Rankić, Gojko Baletić, Vidoje Vuletić, Milutin Butković, Mirko Đerić i Petar Perišić. Čitav pobrojani tim shvatio je autorovu nameru i lepo ju je radijski iskazao. Ni oni među nama, koji sa ponosom ističu svoje crnogorske pretke, neće odoleti izrazitoj uverljivosti te predstave u kojoj se na jedan humoristični način slika parlamentarni život u Crnoj Gori za vlade kralja Nikole, usred poslanika a na osnovu posečenih turskih glava, nedoumice oko glasanja, rata, telefona, konja, izbora). Nije reč o izvrgavanju ruglu o čemernom zameranju, već predstava koja slika nedozrelost našu, jer takvi smo kakvi smo. Simić je izgradio sopstveni stil dokomentarnog radijskog izražavanja – osobit i prepoznatljiv. Njegove reportaže i dokumentarno-dramske emisije nisu uzalud rado slušane, hvaljene i nagrađivane; neke od njih zaslužuju podrobno razmatranje.

Vidi linkove: „Đetići u parlamentu“ i Kralj Nikola

Ono čime Simićev sagovornik Nikola Kosić (rođen 1907. godine) nije dragocen samo kao svedok istorije, nego i kao čovek koji je od 1952. do 1982. uređivao Srpski radio-program u Milvokiju (SAD), doseljavanjem u Čačak (1994.) doneo je i dragocene snimke iz svog radio programa. (Vidi knjigu, link "Raskol u eteru").

Od tih snimaka Simić je sačinio nekoliko vrednih dokumentarnih emisija: Patrijarh German i SPC u Americi – u tri nastavka, emitovana je jula 1997, (link Patrijarh German), a još dve o Radio-Milvokiju emitovane oktobra iste godine. Same te reportaže neobičnošću učesnika i snimaka, ali i posebnim Simićevim rezonima i kombinacijama, nadilaze nivo zanatski urađene dokumentarne emisije. Shvatajući važnost i neobičnost građe, ređajući koncentrične krugove svoga dokumentarističkog rada, septembra 1997. satvorio je dokumentarno-dramsku sintezu Radio Nikole Kosića. Snimatelj Dejan Ivanović, pouzdani muzički urednik i sam radiofonski stvaralac Predrag Stamenković dali su svoj pečat i doprinos ovoj sintezi. Dinamika našeg američkog rasejanja dočarana je specifičnim izvođenjem narodnih kola i pesama. Premda može da se žali što se ovi Kostićevi snimci nisu ranije mogli čuti u našoj zemlji, slušalac je pomoću njih prenet među našu emigraciju dugo ovde prikazivanu kao neprijateljsku. Slušamo o nesuglasicama, o crkvenim i političkim pitanjima, o odanosti Draže Mihajlovića. Kosića upoznajemo u ulozi režisera kraćih dramskih sastava. Nije ovde reč o nekom naknadnom najnovijem pomodarskom promišljanju naše istorije kakvo smo tu i tmo sretali u našoj zemlji. U ovoj Simićevoj radio-drami slušamo kako još 1956. godine, na primer, vispreni profesor Knežević, takođe martovski pučista, a posle urednik „Glasa kanadskih Srba“, govori o Titovom velikom ugledu čak i u zapadnom svetu zbog savezničke propagande iz poslednjih godina rata, ali i zbog, kako on kaže, zabluda da je Tito vođa spontanog revolucionarnog pokreta ugnjetenih, a, u stvari, na vlast došao zahvaljujući sovjetskoj vojnoj intervenciji, da ostvaruje socijalni napredak bez takmaca, da je spasilac federalne Jugoslavije, (iako su, po Kneževiću, oba pokreta otpora bila za federaciju). Knežević nije krio slabosti emigracije, kolaboracionista, presvučene u antinaciste, u lažne disidente, slabu organizovanost. Radiofonski dinamično i kreativno Simić nas upozorava na drugačiji pristup Titu i njegovoj epohi.

Vidi link: „Srpski radio“ majora Nikole Kosića

U kninskoj krajini glavnu proslavu šest stotin godina od  Kosovske bitke, u pohode su došli stručni ljudi sa Kosova, ali i iz raznih mesta Srbije, Crne Gore, iz Amerike i drugih krajeva. Simić nije propustio tu priliku. Nije ga omela niti julska žega ni moguća opasnost. Govore zvanični učesnici programa, ali i „obični“ ljudi. Jedna Slovenka se smatra Jugoslovenkom i žali „što to više ne postoji“, upozorava na ozonske rupe, na sunce koje žeže bez obzira na granice, pogotovu one republičke. Posetilac sa polja Kosova oduševljen je velikim domaćinom i vođom, „svetim Slobom Miloševićem“ - a isto ime sa zahvalnošću spominje i jedan Srbin iz Amerike, koji se ukratko osvrće i na problem razjedinjenosti i ponovng sjedinjavanja srpske Pravoslavne Crkve. Kliče se Miloševiću, ali i sinu Dubajiću koji zahvaljuje svima koji su s njim bili na proslavi na Gazimestanu, dodajući nezvanično da bi on s Tuđmnom našao rešenje, te da situaciju mute hrvatski glavari i srpske podrepine. Međutim, naš autor ne odustaje od metoda „koncentričnih krugova dokumentarizma“, niti, pak, od specifičnog radiofonskog sondiranja naše novije istorije.Sa osvedočeno dobrim, proverenim radijskim rediteljem i stvaraocem Olgom Brajović, on je - povodom iste proslave na Dalmatinskom Kosovu - sačinio radiofonsko delo Pade tamna magla, dopunjujući i nadograđujući svoju reportažu. Ovo radiofonsko delo tako je organizovano da stvara raznobojnu zvučnu sliku, jedan bogati mozaik koji nam sa veljom vernošću i ubedljivošću dočarava opisano vreme. Autor i režiser u dokumentarno-dramskoj emisiji mogu, u manjoj ili većoj meri, istaći samu dramatičnost situacije i oživeti je uvođenjem glumaca i spikera, makar kao naratora. Radiofonsko delo Drgoslava Simića i Olge Brajović naslovljeno je na osnovu stiha narodne pesme koji na samom početku peva svojim prodornim, skoro mističnim glasom homoljska vila Svetlana Stević: „Sinoć pade tamna magla srede Dunava“. Kao motiv, ta se pesma u trinaestercu provlači, pevana bez ikakve instrumentalne pratnje, a u njoj se pominju i car Lazar i ljuba njegova. Koautori, sondirajući noviju istoriju, zvučnim posredstvom predočavajući nam pisana dokumenta, podsećaju na vreme počinjanja Prvog svetskog rata, kada se govorilo o Srbima kao o remetilačkom faktoru u Hrvatskoj, pa se tad apelovalo na Srbe da se odreknu svoga pisma i nacionalne ideje. Na jednom mestu se u atmosferi podgrejanih strasti 1914. kaže da treba spaljivati „sve što nas sjeća na Karađorđevića“. Kad takvu rečenicu čuje ili pročita, i čovek iz srpske sredine priseti se onog otpora prema dinastiji, naročito prema Krađorđevićima, koji je smišljeno, godinama naprosto „ucepljivan“ kroz školski sistem i ideološko-političku propagandu u vreme tzv. uspona našeg socijalizma. Prizori iz hrvatskog sabora iz 1914. godine vrsno su režirani i odglumljeni. Predmet ovog radiofonskog dela jeste i potenciranje nacionalnog pitanja. 1989. godine se upozoravalo na tihi progon srpskog idioma iz Hrvatske, na zapostavljanje ćirilice, čak i u odnosu na stanje koje je vladalo u Austro-Ugarskoj – predskazivali se veći problemi. Mnogi slovenački političari smatrali su politiku srpskog rukovodstva prema Kosovu pogubnom, antialbanskom, neetičkom, ravnom psihozi vanrednog stanja, kada ljudski život ne košta ništa. Govorili su da se protiv nje bune kao što su se bunili i protiv anti-srpskog delovanja. Osuđivali su manipulisanje spontanim organizovanjem koje je, po njima, maskiralo zanemarivanje drugih naroda. U pozadini čujemo sviranje jugoslovenske himne na violini, pa njeno svečano izvođenje, pa izvođenje hrvatske himne «Lijepa naša», par taktova partizanskih pesama, vojničke koračnice, pa bismo na kraju čuli sviranje naše himne na harmonici – ali ne na uobičajen način, pravilno u duru, već na onaj nužno-tužni i u vezi s našom himnom obični u molu. Tužna melodija naše himne okončava se u drhtajima, zatim odsečno završnim tonom. Radiofonskim izborom, rasporedom i izvođenjem prepoznatljivih melodija, neobičnim usklađenjem i prezentovanjem stvorili su mali muzički mozaik koji, sam po sebi, govori o čudnovatim menama naše istorije, senčenim tugom, izazvanom izneverenim idealima naraštaja. Ma kako se slušalac odnosio prema događajima (naročito od 1988. godine pa do danas) prema akterima i žrtvama tih događaja, ipak uviđa da je misija snažna, nikako prizemno tendenciozna; da je to autentičan radiofonski zapis o jednom vremenum, upriličen na zanimljiv i ubedljiv način.

U nekoliko Simićevih reportaža (Srbi u opoziciji, Osnivanje SDS u Sarajevu i drugim) deo vremena posvećen je izlaganjima dr Jovana Raškovića. Da bi pokloniku radija, koji nema ni dovoljno strpljenja, ali ni para da kupuje i čita dela iz oblasti psihijatrije, sačuvao uspomenu na ovog vrsnog intelektualca i političkog delatnika u burnom razmeđu između osamdesetih i devedesetih godina XX veka, Simić je pažljivim odabirom iz svoje fonoteke i svojih pomenutih emisija, sačinio dokumentarno-dramsko delo o ovom naučniku. Prvi deo te emisije snimljen je u Raškovićevoj ordinaciji u šibeniku 1990.godine, a drugi 1992. na konferenciji za štampu u Beogradu. Psihijatri se stavljaju na raspolaganju svome narodu u Krajini u burnim vremenima, ali rešenje nije video ni u „kavalerijskim srpskim sabljama ni u evropskim raketama“, već u pregovorima. Razmišljao je o edipalnosti i narcisoidnosti svoga naroda, ali i o tom „narodu smrti i narodu neba“. Uprkos „diluvijalnom ratu“, trudio se da ne poruši sve mostove prema hrvatskom narodu i verovao da ustaški pokret u Hrvatskoj nije pobedio. Zalagao se za slobodu pojedinačnog, plemenitog ljudskog bića. Paranoidnom smatra ideju nekih hrvatskih političkih krugova o Srbima kao remetilačkom faktoru. U neposrednoj tematsko-sadržinskoj vezi - kako sa reportažom i dokumentarnom dramom na proslavi na dalmatinskom Kosovu – tako i sa ostvarenjem o Raškoviću – stoji čitav niz Simićevih reportaža o Kninskoj Krajini (sve netendenciozna objektivna svedočenja radijskog posmatrača).

Neslavni epilog Srpske Krajine Simić je obradio u dve reportaže. U jednoj – Krajina očima svedoka, ili, kako i kada je propala Srpska Krajina 1995. godine svedočio je Sveto Borak, (nekada dopisnik „Politike-ekspres“). Pronicljivi Borak nas podseća da se na tim prostorima reč «narod» povremeno zloupotrebljavao do mere zločina kad su se krajiški Srbi pobunili protiv najnovije hrvatske vlasti; nekolicina se uhvatila „za grivu konja koji se propeo“, samo što se neko čvršće držao. Borak govori o nedefinisanom nacionalnom konceptu, a početak pada Krajine ne vezuje za hrvatski napad avgusta 1995. godine, već za trenutak kada je Rašković ponižen i odbačen. U drugoj emisiji jedan krajiški borac pripoveda o tegobama iznenadnog i neobjašnjivog povlačenja sa praktično osvojivih položaja. Kad je, najzad, po letnjoj žezi stigao do Rače (do Srbije) poljubio je zemlju. Metodom „koncentričnih krugova“ i nadogradnjom uspešnim kolažiranjem i potiskivanjem puke hronologije u drugi plan, Simić objedinjuje svoje kninske reportaže u dokumentarno-dramskoj emisiji Knin, kantun Dalmacije - već zaboravljeno, prezentovanoj na FEDOR-u 1995. godine. Vojislav Donić (i sam radiofonski stvaralac) premijerno je emitovao ovo ostvarenje na Drugom programu Radio-Beograda februara 1996. godine. Čujemo aplauze, pa Borka, Raškovića, Dubajića, Miloševića, grupno pevanje, prizore iz „Cankarijevog doma“. Neočekivano poznato i prosto neverovatno, mučno i već zaboravljeno u isti mah, pojavljuje se pred nama u vidu radiofonskog kolaža koji nas ne ostavlja ravnodušne. Sa štikovcem jadikujemo nad likom uz prebiranje po sopstvenim greškama. Uz umetnuti tihi zvuk jugoslovenske himne, glas dr Stipe šuvara opominje da neka rukovodstva nepravedno druge optužuju za kontrarevoluciju i prete izvozom antibirokratske revolucije. Slušalac se seti raznih reportaža iz tada „kninskog kruga“; priča o posleratnom iseljavanju Srba i takvih u Simićev mikrofon iznetih opaski kao one da su nekadašnji carevi i kraljevi bili humaniji od nekih današnjih političara, ili, pa, one da će nesrpski narodi uskoro doći pod svoju birokraciju. Je li gorak osmeh lek u muci ili izraz puste nemoći?

Svojevrsna sinteza i zaokruženje, objedinjenje i najveći koncentrični krug koji u nekoliko obuhvata reportaže i dokumentarne drame (s ada tako uslovno kažemo) tematikom političkom i istorijskom – predstavlja dokumentarna dramska emisija Moja Jugoslavija – kratak pregled raspadanja. Naslov je simptomatičan i duhovit, a Simićevo delo o raspadanju njegove i naše Jugoslavije počinje već ujedinjenjem. Uspešno kombinujući fonoteku i iščitavanje pisanih dokumenata, Simić nam pruža priliku da čujemo glasove ljudi koji su odigrali određenu ulogu u istoriji, a za koje nismo ni znali da su na snimku sačuvani. Nešto prebrzo prođe ta emisija. Bez obzira na njenu zvučnu dinamičnost i Simiću svojstvenu neobičnost, slušaocu kao da nešto fali. Pri tom, ne misli na izvor fraze o kratkom pregledu raspadanja. Ne, ne radi se ni o slabosti emisije već, razlog nedostatka tj. kratkoće pre leži u tome što svaki sagovornik ima neki svoj imaginarni pregled raspadanja; neku svoju hronologiju i faktografiju, a u rasponu od košmarnog do grotesknog, sa čitavom paletom vrednosnih sudova i opredeljenja. Sem toga, u ambicioznom ali vremenski stešnjenom projektu, naprosto nije moguće dati sve one momente koji bi se slušaocu mogli učiniti bitnima. Kako nam nemio mogao biti raspad domovine i gena koje smo vaspitavani i u koje smo verovali – goni na razmišljanje pa i na slušanje autentičnih snimaka toga za mnoge kobnog procesa. Ako prepoznamo snimke koji su delovi drugih reportaža ili Simićebih dokumentarno-dramskih emisija, samo smo još većma podstaknuti na slušanje. Makar da i jeste svojevrsna sinteza političke tematike, u opusu našeg reportera emisija o raspadu Jugoslavije nipošto ne iscrpljuje tu tematiku.

Januara i februara 1998. emitovan je u terminu serije «Govori da bih te video» čitav ciklus istorije očne medicine u Srbiji. Čoveku prezauzetom zbog drugih poslova, Simić je kroz te razgovore omogućio da, bez zavirivanja u debele tomove istorije medicine, stekne solidan uvid u razvoj naše oftalmologije. Ta živa reč naših stručnjaka, to besprekorno zanimljivo njihovo pripovedanje, oseća kao dragoceno i valjano tonsko svedočanstvo koje će vazda pleniti pažnju slušaoca (nipošto samo medicinskih stručnjaka). Nastoje da se makar precizno grupišu te razmotre Simićeve emisije sadržajem slojevitošću opiru, ulazeći pokatkad u više tematskih skupina (tako se ciklus očne medicine može tretirati kao deo kulturološke tematike); seoska problematika nije striktno odelita u Simićevom novinarskom radu i radiofonskom stvaralaštvu; o kosovskim, kninskim, ličkim, šumadijskim, kolubarskim selima bilo je reči u emisijama u kojima se ponajviše govorilo o politici. Selo ipak zauzima značajno mesto i u duši i u ostvarenjima našeg autora. Nije on od onih što naivno idealizuju prirodu i patrijarhalne vrednosti; ne spada u lažne folkloriste a opet se u značajnoj meri okreće selu. Čak i naučniku etnološke orjentacije imponovaće taj trezveni pristup, a opet pokrenut istinskim razumevanjem i duševnošću.

Aprila 1996. godine emitovana je na talasima Drugog programa Radio-Beograda dokumentarna drama Srpski specijaliteti Dragoslava Simića. Opet njegovi saradnici, glumci i spikeri dinamično čitaju odlomke iz dnevne štampe (ovoga puta o porodičnoj razmirici koja dovodi do ubistva). Zatim nas Simić, prezentujući snimke koje je načinio u par mahova u razmacima od pet godina – upoznaje sa drugom jednom porodicom. Otac i majka, još pre Drugog svetskog rata odlaze na rad u Francusku, a po penzionisanju i definitivnom povratku ne slažu se sa sinom i snahom pa dolazi do rasprava o tome čija je kuća i čije je imanje. Obrazloženja ostarelog oca; sina koji za sve ipak okrivljuje majku; majke koja još jedino može da viče bez mnogo smisla - Simić protkiva različitim muzičkim sadržajima: u jednom trenutku čujemo tiho pravoslavno pojanje mešovitog hora, a zatim disko-ritmove savremenog doba). To upućuje na različite komponente koje tvore – ne samo situaciju koja je u središtu autorove pažnje – nego i život čak i našeg sela(sličnu muzičku višeslojnost Simić ističe, kako smo videli, i u drugim nekim ostvarenjima)a na kraju spiker izgovara čitulje posvećene majci i ocu, sa preciznim datumima smrti, koje su objavili ožalošćeni i sin i snaja. Ti naši predratni gastajbarteri su upokojeni i ožaljeni, a situacija (primerena našem mentalitetu i odnosima), kao i njihova razmišljanja zabeležena na magnetofonskoj traci - ostaju trajno sačuvani, pohranjeni Simićevom zaslugom da potomcima svedoče o sebi, o nama, o autoru dokumentaristi.

Dve reportaže (takođe emitovane četvrtkom) složio je u dvodelnu dokumentarnu dramu Mića Popović. Teško je pratiti ovakve emisije u nastavcima, jer nikad ne znaš kad ćeš biti osujećen.Ova dvodelna dokumentarna radio-drama predstavlja izvestan prelazni oblik između polusatne reportaže i ambicioznije emisije. Tako se samo čini zbog slobodne podele na dva polusatna dela (što je uslovljeno ograničenim trajanjem emisije) serijala «Govori da bih te video». Inače, kao i nemali broj već razmotrenih emisija koje naš autor eksplicitno žanrovski ne određuje po drami, i ova zaista jeste dostojna svrstavanja među dokumentarne radijske drame. Opet je povod smrt protagoniste, koja je našeg akademika, slikara, filmskog, kulturnog i političkog radnika, te našeg reditelja - otrgla decembra 1996. godine. Kao u umetničkoj radio-drami crkvena zvona koje (što je malo neobično) ovde čujemo tiha, ali jednovremeno sa govorom; prenose nas na komemorativni skup, gde slušamo jasne i zaokružene misli o čoveku koji nas je učio šta je topla svetlost, čvrstina stava i provera samoga sebe, o čoveku po čijim obdelanim poljima nemarno gazimo mi, umorni od ovakvog života, ali ipak svesni da će njegova dela poput krune zasijati nad realnošću sutrašnjeg srpskog naraštaja. Njegovi ugledni poznavaoci i poštovaoci podsećaju da je celoga života tragao za slobodom; da je na vreme shvatio neminovnost raspada naše višenacionalne zajednice. Tako nas Simić i u ovom višeslojnom dramskom dokumentu suočava sa sa filmskom, ali i šire kulturološkom, ali i sa političkom i biografskom komponentom. Sebi je davao slobodu raspoređivanja građe, ali to je sloboda koja nas skokovito, zavojito, dinamično i zanimljivo vodi kroz jedan život i recepciju njegovu među savremenicima. Emisija počinje pronicljivim komentarom koji je Mića Popović izrekao avgusta 1996. godine, već prilično oronulog zdravlja, o sebi ali i - što za nas u ovoj prilici može biti značajnije - o samom Simićevom novinarskom radu: „Mnogo se dešavalo za 50 godina, koliko sam istupao pred javnošću. A sad mislim da sam inače govorio više nego što je trebalo, nego što je bilo koristi i za mene i za ovaj narod. Ja sam - mi smo, uopšte, svet koji dosta govori, a malo preduzima. Vi ste jedan od retkih kod kojih je to u nekom skladu. Vaše preduzimanje je u skladu sa vašim govorenjem.“ Koliko poučen mudrom i iskrenom rečju, još se više slušalac čudi da jedan zauzet, angažovan umetnik nađe vremena za takvo bavljenje radiom da o autoru iz našeg razmatranja iskaže tako tačnu ocenu. Dok slušamo njegov glas (ali i ovakva razmišljanja poznatih savremenika o Popoviću) u Simićevom dokumentarnom radiofonskom kolažu, lakše sagledavamo veličinu umetnikovu i inspirišemo se njegovom marljivošću, slobodoumljem i duhovnom energijom.

Izvanredno uspelu sintezu biografskog, političkog i kulrurološkog, Simić je ostvario u dokumentarnoj drami Vongar. Već u prvim sekundama emisije značajan je zvuk (slično zvuku drombulja), zvukove i krik koji nas začudnom snagom radiofonskog postupka za čas prenesu u tajnovite predele Australije. Ta muzika nedovoljno nam je poznata; taj krik, ti bubnjevi, udaranje kao kamena o kamen, izazivaju pažnju neodoljivo. Ovo nije emisija o muzičkoj tradiciji pa, dakle, njena prva zadaća nije upoznavanje sa muzičkim oblicima dalekih naroda. A opet, dok – ne samo na početku nego i kroz čitavu ovu dinamičnu dokumentarnu dramu – slušamo nepoznate zvuke, oni nas mame i navode na razmišljanja o australijskim domorocima, o njihovoj kulturi, rasi, sudbini, jezicima... Koliko ih danas tačno ima i kakav im je zapravo položaj? Na Tasmaniji ih više nema. Opijaju li se udišući benzinska isparenja? Služe li i danas policiji kao izvanredni tragači? Koliko i kojih njihovih etničkih skupina vodi poreklo od malajskog stanovništva? Odakle li su drugi? Kakav je njihov, ne samo rasni nego i jezički odnos sa Melanežanima i Papuancima? O tim domorocima u antropološkoj literaturi govori se kao o primitivnim sakupljačima i lovcima. Ta njihova muzika koju u fragmentima kratkim ili kao potku čujemo u Simićevom ostvarenju, jeste nam nepoznata i po malo tajnovita, ali pleni snagom i autentičnošću. Međutim, već nakon nekoliko trenutaka koje bez daha otpratimo, slušajući te zvukove, oni se majstorstvom Simića i tonskog mu satrudnika, stapaju sa pesmom domaćih ptica koja postepeno preovladava, pa shvatamo da nas to naš autor iz urođeničkog australskog vodi u pitomo šumadijsko selo, u sebi i nama drag ambijent da bi primenio svoj epistolarni i korenpodencijski metod, kao jedno od umetničkih sredstava kojima nam priča svoju dokumentarnu dramu. No, opet nas iznenađuje, jer ovde nije reč o klasičnom pismu olovkom, nego o tako nazvanom zvučnom pismu kakvo smo sreli u njegovoj emisiji Engleskinja iz Rušnja. Pismo je neobično i sadržaj njega oblikuje narodna sočnost, iskrenost i neposrednost. Ti su glasovi: "Sretene, ja sam Radiša Božić iz Gornje Trešnjevice; ti me dobro znaš; stariji sam od tebe tri godine. Poznajemo se, da se ne pričamo. Stoku smo čuvali zajedno i bili smo se i radili sve ono što nije valjalo kad smo bili mladi. Nego bi te pozdravio, da ti dođeš, posetiš nas što skorije. Pomogni nas malo u mukama ovima. Znaš da su sankcije bile, ratovanje, borba, jednako. Ali, najviše da dođeš da se vidimo pa nije važno za drugo ništa".

Simićev sagovornik koji piše preko radija postaje deo dokumentarne radio-igre u režiji našeg autora. Svestan da je dopisivanje javno, on smatra da se jednovremeno obraća slušaocu i svome rođaku u dalekoj Australiji, kome će Simić dostaviti celovitu emisiju i to neobično pismo. Time se, međutim, ne iscrpljuje taj epistolarni segment, jer pred kraj emisije nam se čita pismo koje je protagonist Sreten Božić-Vongar uputio našem autoru iz Melburna. Sam autor ne objašnjava kako je i kada boravio u Australiji, već nas uz zvuke tamošnjih zrikavaca ili cikada, lavež pasa, mešovit horski bruj, lakšu muziku ili svirku violine i klavira – na mah prenosi, kako pretpostavljamo, u Božićev sadašnji dom. Želja da se na smislen način protumači složenost Simićevog radiofonskog postupka i slojevitost ostvarenih emisija, navodi ili bolje zavodi kritičara na stranputice opširnih prepričavanja, pri čemu, na primer, muzička komponenta izaziva asocijacije koje, odustanemo li od njihovog izostavljanja, samo proširuju polje našeg tumačenja. Ako bismo hteli pribeći kakvoj-takvoj sistematizaciji, čitalac bi mogao da smetne s uma svoj rast pa raznobojnost, pa da pomisli kako je reč o vrlo uzbudljivoj ali klasično-hronološki ispričanoj, istinitoj priči. Simić koristi par prepoznatljivih efekata (ne toliko po poreklu i izvođaču nego po radiofonskom stvaraocu koji ih u svojim delima upotrebljava), da obznani svoj radijski rukopis nego i da podvuče uzbudljivije i značajnije trenutke. Ne koristeći te efekte premnogo već promišljeno, autor slušaočevu pažnju ne samo što drži budnom nego i napetom, pa i delovi koji se njima ističu tek tako dobijaju svoje radiofonsko a ne samo faktičko značenje i mesto. Autor nas opet suvereno vodi od Trešnjevice do Melburna, od urođeničkog sela do altinskih gudura, od posleratne do atomske problematike. Život Sretena Božića razotkriva nam priču kroz rođaka, sestre i snahe, kroz ispovest samog protagoniste, i opet kombinacija neposredno sačinjenog pa začinjenog tog tonskog zapisa i glumačke interpretacije pisanoga teksta kroz odlomke, predgovora jednog romana i izvodak iz drugog. Tu glumačku interpretaciju sa neobičnim i teško opisivim stilom, Simić je omogućio opet glumcu Miki Pavićeviću. Božićevi najbliži rodjaci pričaju o detinjstvu i odrastanju, radom praćenim šalama, što iskazuju spontano, prirodno. Božić govori sabrano, iskreno, tek sa po kojim anglicizmom, a upravo Mikina interpretacija Veličkovićevog predgovora našem prevodu Vongarovog romana Put za Bralgubabaru, čini da lepota prirodnog pripovedanja nije narušena suvoparnošću nego je dopunjena zanimjivošću štiva.

Sreten Božić, dobitnik brojnih književnih nagrada najprevođeniji je australijski pisac koji upravo o zemlji čijoj književnosti pripada, dugo nije nalazio izdavača; nije negroidni domorodac, Aboridžin Banumbir Vongar kako se potpisuje već naš zemljak. Simićeva dokumentarna drama jeste višeslojna i zanimljiva Božićeva radiofonska biografija. Mikrofonom beležeći pričanja o životu (kako bi rekla dr Maja Bošković-Stolić), sastavljajući svojevrsnu usmenu istoriju, Simić je doprinosio boljem uvidu u tokove savremene istorije. Čak i kada se pomisli i ako se dopusti da njegovi sagovornici iznose subjektivni stav i to kroz varljivo i pristrasno sećanje, oni sa znatnom ubedljivošću donose atmosferu vremena o kome govore; atmosferu koju statistika eventualno može samo da precizira a teško može da porekne. Je li Božićev otac zaista uhapšen zato što je nakon prethodnih govornika, ne osporavajući tačnost onoga što su rekli, zamerio da niko od njih nije pomenuo Boga ili zato što je sam prijavio višak žita kao i da li je više vremena posle Drugog svetskog rata proveo u zatvoru nego na slobodi – mi ne možemo suditi na osnovu dokumenata pa ni tvrditi. Ipak, ovakva svedočenja – ne samo u ovoj Simićevoj emisiji; ne samo jasno nego i pouzdano pokazuju stanje u vreme revolucionarnog žara i njime uzrokovane ideološke isključivosti. Sklon učenju i naročito novinarstvu, Sreten Božić, sin politički nepodobnog oca seljaka, jedva u Užicu nalazi posao novinara. Tamo, bez posebne želje za rovarenjem i napadanjem, piše članak o jednom nedovršenom objektu i taj skoro naivni tekst napisan 1955. godine, dovodi ga dotle da ostaje bez posla. Peške obilazi redakcije po Jugoslaviji, traži nameštenje, nigde ga ne primaju; dolazi u Novi Pazar kod tada jednog od malobrojnih (ako ne i jedinog) privatnika, vlasnika novina. Saznaje da je i taj vlasnik bivši informbirovac i dalje pod strogim nadzorom. Tako nam Simić daje novi zvučni prilog u istoriji našeg novinarstva. Uvidevši da su sve njegove nade u kakvu-takvu pravednost i perspektivu u Jugoslaviji potonule, Božić 1956. godine beži u Italiju, a onda u Francusku, umalo se ne strmeknuvši niz strme pogranične alpske litice. Francusku ne doživljava kao idiličnu zemlju rada, obrazovanja i prijateljskog osećanja prema Srbima, već kao simbol loših osobina evropske civilizacije. U logorima za izbeglice životari se o čanku supe; na građevini se bedno nadniči na crno pri čemu gazda može da ne plati ništa, a otac gazdin štapom u ruci pazi “da slučajno ne predahneš”; Alžirac može da te iskasapi zato što si pobegao iz zemlje koja podržava alžirsku borbu za nezavisnost. Simić zbilja ima smisla za uočavanje i beleženje neverovatne stvarnosti. U Božićevom kazivanju, uznemirenim Mađarima, te 1956. godine, obećana je nova mađarska republika u nenastanjenim pustinjskim predelima Australije. Oni su poverovali, ali kad su videli u Australiji da od obećanja nema ništa, polupali su logor. O takvim događajima pišu se čitavi tomovi istoriografske i romaneskne proze, ali Božićevo kratko i nužno i nepotpuno svedočenje oslikava čestu težnju pojedinaca i čitavih ljudskih zajednica da negde otpočnu novi život u nekom nepoznatom nenaseljenom devičanskom području,a za mnoge porodice je pokušaj ostvarenja tog i takvog sna bio odlazak u neznane predele Azije, Afrike, Amerike, Australije i Okeanije. Tako se igrom slučaja Sreten Božić našao u Australiji.

Sreten Božić retko dolazi u zavicaj, retko piše, a Simić ga je opet pronašao i radiofonskom sintezom dočarao nam deo njegovog životnog umetničkog i antropološkog putovanja. Mnogo ubedljivije no da imamo sve Božićeve knjige, upravo nas podstičući tom sintezom da ih potražimo i pročitamo; da uopšte ne smetnemo s uma neobičan ali važan doprinos australijske domorodačke kulture sveukupnoj ljudskoj riznici. Kulminaciju Simićeve sinteze čini nadasve neobičan spoj naše narodne pesme «što mi ljubav za ljubav ne vratiš» uz krasnu duboko osećajnu pratnju narodnog orkestra pod Carevčevom upravom i začudnog tajnovitog domorodačkog pevanja i sviranja – susreli su se kroz Božićevu sudbinu, a u toj jedinstvenoj Simićevoj zvučnoj slici i emisiji – narodi sa dva kontinenta susreli su se duševnošću i srcem, tvoreći jedinstvo, raznoličje koje sokoli i nadahnjuje, a u najmanju ruku budi pažnju prezasićenog do tromosti dovedenog slušaoca. Može li se tom autentičnom duhovnošću i kulturom odoleti u unifikaciji i izumiranju – jedno je od pitanja na koje nije ni lako dati jednoznačan odgovor s obzirom na konkretno istorijsko zbivanje, izrazu koji bi mogao da pruži smisao odupiranju tom zbivanju što čini slojevitost Božićevog odnosno Vongarovog života.

Vidi link: Sreten Božić Vongar

Neki novinari se zadovolje reportažom i nikad ne vrše sintezu u obliku dokumentarme drame. Drugima to ne dopušta talenat, tj. nedostatak talenta. Kod Dragoslava Simića je, dakako, daleko veći broj reportaža nego li dokumentarnih drama. Iako smo videli da je tih dokumentarističkih sinteza moglo, iako ih i do sada nije malo, biti mnogo više. Važnije je, čini se, ne propustiti naročite sudbine i događaje, a za sinteze će biti vremena. Važno je da sama reportaža ima dinamiku, zgusnutost, angažovanost, ali ne pamfletsku, jednostavni prepoznatljiv radiofonski stil i autorski pečat. U tome i estetski uobličenome mnoštvu, lako bi moglo slušaocu mogla da promakne reportaža Dragoslava Simića Ljubomira Vujsića, snimljena nekako polovinom sedamdesetih godina – sama po sebi beoma intrigantna, po kojoj su Darko Tatić, Petar Marić, Zvonimir Kostić i drugi, sačinili upečatljivu dokumentarnu dramu Majci Olgi iz sela Kralja, 1977. godine. Tu nesrećnu Olgu iz okoline Andrijevice još za vreme rata su odveli Albanci, a ona nije uspela da se posle vrati mužu koji je u međuvremenu umro i deci. Tih sedamdesetih godina već samo bavljenje Albanijom bilo je neobično, a moglo je nositi i izvestan rizik. Ta zemlja bila nam je i tada sused, a opet zatvorena i tajanstvena, i ovde i tamo mahalo se crvenim barjakom Marksa i Lenjina, a opet je Enver Hodža sa gnevom pisao o hruščovljevcima, ali i o titovcima. Simić i Vujsić pronašli su Olgu posle njenog povratka u otadžbinu, jednu stabilnu, razboritu ženu. Verovatno su pronašli i njenog sina, pa je nastala reportaža. Tatić i kolege utkali su odlomke iz književnih dela (Kamasutra i drugih), inserte štrajkova (ne baš tabuisane, ali ni omiljene u to vreme socijalističkog samoupravnog blagostanja); govore pri svečanom puštanju jugoslovensko-rumunskog Đerdapa itd. – osvarivši nesumnjivo višeslojno delo od nesumnjivog kvaliteta. Olgin sin, iako potomak zaslužnog revolucionara, dugo je bez stana, a to je povod za nadogradnju i kontrast, za relevantnu, a ne pojednostavljenu kritiku nekih pojava u ondašnjem društvu.

Dragoslav Simić spada u one radoznale tragaoce koji su rezultate svojih nastojanja iskazivali kroz zanimljive i kad-što upravo neobične radiofonijske kolaže, ne prezajući od smelih iskoraka, verno svedočeći o burama našeg vremena i skorijoj prošlosti. Izvesnu liberalizaciju s kraja osamdesetih godina on nije iskoristio samo da bi tonski zabeležio kazivanje svedoka nedavne prošlosti (sada nastanjenih u prekomorskim zemljama). To ga nije zadovoljilo, pa je nastojao da slušaocima omogući pristup bar delu one dragocene ne male građe što se na magnetofonskim trakama i drugim nosačima zvuka čuva u Radio-Beogradu i drugde. On je, po svoj prilici, jedini koji se u više mahova početkom devedesetih, usuđuje da u prepodnevnim i drugim emisijama Drugog programa predstavi segmente arhivskog snimka sa suđenja Draži Mihailoviću 1946. godine Kakvo li je čuđenje tada pobudio kod slušaoca, desetlećima učenog, da je Draža samo jedino domaći izdajnik.

Simićeva dokumentarna radio-drama Suđenje Draži Mihailoviću premijerno je emitovana 23.juna 2001. godine.Više od četiri godine ranije ona je našla mesto u ediciji Knjiga koja govori u izdanju autora, a kao dragoceni izvor navodi je publicista Oliver B. Injac u svojoj knjizi o velikim advokatskim odbranama. To zvučno izdanje je izraz korisnog nastojanja da ovakva i slična ostvarenja budu još dostupnija slušaocima širom sveta. Valja izbeći sitniji tehnički propust zapažen u jednoj od Simićevih dokumentarnih radio-drama – nepotreban kraći prekid usred emisije. U ovom ostvarenju opet su došle do izraza odlike koje krase ovog autora: otvorenost i objektivnost radoznalog svedoka, umešnost i umetnost strpljivog novinara, kadrog da ljudski angažovano predoči i u radiofonsko delo pretoči raznobojnu i raznozvučnu stvarnost. Osnova jeste pomenuti fragment sa suđenja Draži, ali je ona dopunjena i nadograđena tako što su odlomci tog snimka uklopljeni u kolaž koji predstavlja spoj više Simićevih reportaža i razgovora obavljenih na dva kontinenta tokom skoro deset godina. Iz pojedinih razgovora među tim reportažama, izdvojena je samo koja rečenica (na primer, kada seljak pokazuje gde je tokom rata boravio Draža); čuje se arhivski snimak Titovog glasa, ali slušalac je svestan da i snimci koje je i sam Simić načinio, već prerastaju u osoben slušanja vredan arhiv. Kao i u najvećem broju drugih svojih radiofonskih dela, težeći slojevitosti, i u ovome on uklapa i štampanu publicistiku. Feljton Dejvida Martona fragmentarno, u nekoliko navrata, osećajno a neupadljivo, interpretira oprobani Simićev saradnik, dramski umetnik Miroslav Pavićević ,opet ostavljajući neobičan lirski pečat ovoj dokumentaristici. No, uporni tragalac Simić, nije se smirio dok samog Martina nije pronašao i u ostvarenje uneo deo razgovora s njim. Tehnikom montaže, osećanjem koje se prepoznaje kao autentični i pouzdano, Simić osciluje kroz vreme i prostor, a mi, manje ili više, razaznajemo učesnike i zaneti smo dramskim postupkom (smeštanjem zvučnih zapisa između napete a opet, za ovog autora karakteristične muzike koja podstiče i uzbuđuje pažnju).

Simić je jedan od retkih koji nam je ponudio mogućnost da čujemo i tzv. drugu stranu kada slušamo tražene odgovore. Mi u tom glasu otkrivamo i duševna treperenja koja mu indoktrinarni slušalac ni pomislio ne bi da pripiše. Nesklon tendencioznosti i plitkoj jednostavnosti autor nas nije poštedeo još prisutnih nedoumica vezanih za vihor svetski, nemilosrdnu sudbinu, saveznika i jugoslovensku ratnu dramu sve do u naše dane.

S ne malim ponosom – kad za to iskrsne povod i prilika – navodimo nagrade koje su predstavnici beogradske radiofonske škole dobili na odgovarajućim evropskim festivalima. One nam služe kao potvrda naših vrednosti i dometa, kao overena rezervacija našeg evropskog mesta, opredeljenja i ugleda. Da bi nas prepoznali i priznali moramo se bar po nekad pojavljivati među onima od kojih to priželjkujemo. Onemoguće li nas, neće nam mnogo pomoći pravdanje o našoj superiornosti.

Omče onemogućavanja, međutim, popuštaju i kidaju se na narcisoidno pravdanje ustupa mesto kreativnom dokazivanju. Čast da Radio-Beograd predstavlja na uglednom italijanskom festivalu iz valjanog razloga pripala je dokumentarno-dramskoj emisiji o Vladimiru Srebrovu Dragoslava Simića. Uslov je bio da mora biti emitovana na talasima matične radio-stanice, pa je zato premijera izvedena kada smo je najmanje očekivali, 3. avgusta 2002. godine. Reč je o još jednom srpskom specijalitetu u radiofonskoj interpretaciji ovog autora u najnovijem koncentričnom krugu Simićevog dokumentarizma. Nije ovo jedina njegova emisija sa svojevrsnom introdukcijom. Ali ovde smo u prilici da čujemo razrađeni dokumentarno-dramski prolog.

Već od prvog dela uvodnog hronološkog istupa poznajemo neumornog tragaoca za autentičnim ličnostima, novinara koji neumorno mikrofonom odoleva nepodnošljivoj lakoći bivstvovanja. U tom prologu svome najavljuje nam i dokumentarnim zvučnim zapisom ilustruje svoga protagonistu Milana Nikolića (rodom srbijanca, poznatog široj javnosti pod pseudonimom Vladimir Srebrov). Prvi i poslednji put ga je Simić sreo maja 1996. godine u Mostaru kad se ovaj svojeglavi, otvoreni, neslućeni, melanholični, temperamentni i čak zloupotrebljeni pesnik nalazio na postlogorskom odsustvu. Sve ostale koje najavljuje u ovom uspelom prologu, Simić naziva svojim prijateljima, a ne tek pukim saradnicima.

Takvim je dozvan i poznati novinar Ejub štikovac, prijatelj Srebrovljev. Snimak knjigoljuba Dejana Tadića ostvaren je posredstvom telefona, ali iz te evokacije na vreme, pre deceniju i po, postaje nam jasniji lik pesnika žustrih pokreta i nemirnih očiju. Povod iskosa (matićevski rečeno) Mika Pavićević je uputio i ostvario je i ovog puta, tako da izaziva saosećanje, makar uz izvesnu distancu, koja, međutim, prerasta u ironični otklon.

U ovoj dokumentarnoj drami, dakle, slušamo autentičnu Srebrovljevu ispovest, a jednovremeno, baš kao u kakvom postmodernističkom ostvarenju, u Miki imamo njegovog paralelnog ili komplementarnog a opet uspešnog tumača, što je upečatljiv i dirljiv izraz našao u pismu koje je iz srpskog zatočeništva ovaj pesnik uputio malenoj kćeri. Slušajući Miku kao Srebrova, ne uspevamo da izbegnemo asocijaciju na Nehruova pisma Indiri, ali i na pesnički dnevnik i zapise Stevana Tontića, na nesrećne prate razvoja našeg nacionalnog pitanja poslednjih decenija dvadesetog veka od Bresja do Ruža na asfaltu. Elektronsku poštu je u radio-dramski kod nadahnuto transponovao Milan Mihailović posudivši svoj glas i nadimak čoveku koji, iako prijatelj, radije ne bi potpisao tekst o Vladimiru Srebrovu; pesniku koji ga je češće ljutio no oduševljavao, ali s kojim se, ipak, nije posvađao.

Žarko Obračević je sa proverenom i van dobrodošlom pouzdanošću kazivao odlomke iz dnevnika i nedeljnika naših. Neobuzdan Simićev kreativni razmah ispoljava se i u tome što već u prologu sam najavljuje kao svoga prijatelja muzičkog saradnika Marinu Marković, koja je fragmentima Tošića, Stravinskog i Mihajlovića, kao i njihovim relevantnim rasporedom i akcentiranjem, dala neupadljiv ali neizostavan dramski pečat Simićevoj emisiji.

Simićevo uporno i dugogodišnje traganje za ljudskim vrednostima i zanimljivim sagovornicima, njegovo pre svega radiofonsko ispisivanje i ispitivanje dramatike života, teče i razliva se poput reke. Otuda nije čudo pošto su rezultati tih traganja Simićevih našli mesto i u nekoliko knjiga.

Postavljeno: maj 2014.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com


Staza Vašeg puta vodi Vas u svet audio i foto arhiva novinara Dragoslava Simića.
Najznačajnije ličnosti iz političke i kulturne istorije nekadašnje Jugoslavije i današnje Srbije, pojavljuju se u izlozima ovog sajta.
Možete čuti veliki broj dokumentarnih radio emisija Dragoslava Simića i njegovih kolega po izboru urednika ili gledati fotografije snimljene iz profesionalnog ugla. Sajt otvara sačuvane porodične zvučne arhive na srpskom jeziku nastale pre i posle Drugog svetskog rata.
"Gosti sajta", “Knjige koje govore”, "Vaša pisma", "Radio kritika", "Prijatelji sajta", "Novi projekti", "Retke knjige" ~ samo je deo stranica ove elektronske izložbe okrenute novim medijima u svetu.
Sajt spada u domen nematerijalne kulture. Sajt je nekomercijalan.
Pristup sajtu je slobodan. Podržite ga donacijom. Novčani prilozi uplaćuju se preko žiro računa.
Informacije: urednik sajta Dragoslav Simić sicke41@gmail.com


Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana