Početna  |  Kontakt Simić

english YouTube facebook pretraga

Beleška urednika sajta Dragoslava Simića:

Ovaj moto sajta prikazuje način rada primenjen u emisijama čiji sam autor.

Ivo Andrić. Iz priče „Alipaša“:

„Slušam ga dugo i pažljivo, samo mi ponekad dođe da mu upadnem u reč i da mu kažem šta ja mislim o tome. Da, dođe mi da to učinim, ali neću mu kazati ništa, jer ja ničiju priču ne prekidam i nikog ne ispravljam, ponajmanje stradalnika koji priča o svom stradanju. I kud bih ja došao kad bih to činio. Onda priče ne bi ni bilo. A svaka priča je, na svoj način, i u određenom trenutku, iskrena i istinita, a kao takvu treba je saslušati i primiti...“

Biljana Kovačević Vučo

Naš sajt www.audioifotoarhiv.com je nekomercijalan. Izdržava se od dobrovoljnih priloga. Podržite ga donacijom.
Adresa urednika: Dragoslav Simić sicke41@gmail.com

Biljana Kovačević Vučo

Kao urednik emisija dokumentarnog programa "Govori da bih te video", pokrenuo sam 2002. godine seriju pod radnim naslovom "Žene u političkom životu Srbije u poslednjoj deceniji XX veka". U toj seriji govorila je i Biljana Kovačević Vučo. Međutim, ovo je prilika da pomenem i ostala imena čija sam svedočenja tada snimio: Verica Barać, Tanja Petorvar, Olivera Milosavljević, Sonja Biserko, Svetlana Slapšak, Milena Dragičević Šešić, Lejla Ruždić, Branka Mihajlović, Nataša Kandić, Daša Duhaček, Ljiljana Đurđić, Jelka Imširović, Milica Lučić Čavić, Latinka Perović, Milica Pešić, Marina Blagojević, Nada Radović Ćetković, Snježana Milivojević, Fuada Stanković, Borka Pavičević, Sonja Liht i Jasmina Tešanović. Ova serija snimana je i emsitovana sve do polovine 2003. godine. Bila su to izuzetno zanimljiva i važna svedočenja o radu žesnkih nevladinih organizacija, u poslednjoj deceniji XX veka u kojoj je nestala nekadašnja Jugoslavija.

U vreme snimanja emisije 2002. godine, Biljana Kovačečević Vučo bila je predsednica nevladine organizacije Jugoslovenskog komiteta pravnika za ljudska prava. Snimio sam je u sedištu JUKOMA u Beogradskoj ulici.

Biljana Kovačević Vučo

Evo njene kratke biografije prema pisanju dnevnog lista Blic:

Biljana Kovačević - Vučo rođena je 1952. godine u Beogradu. Školovala se u Skoplju i Beogradu. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1977. i položila pravosudni ispit.
Od 1978. deset godina je radila u Privrednom sudu u Beogradu, a potom u Vrhovnom sudu gde je obavljala funkciju višeg savetnika (1988-1996). Paralelno je volontirala u Centru za antiratnu akciju i na SOS telefonu.
Jedan je od osnivača Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, u kome je, jedno vreme, bila generalni sekretar.
Bila je predsednica Komiteta pravnika za ljudska prava, koji je osnovan 1997. kao "stručno, dobrovoljno nevladino udruženje građana okupljenih radi zaštite i unapređenja ljudskih prava prema opšteprihvaćenim civilizacijskim standardima, međunarodnim konvencijama i domaćim pravom".
Radila je na predlogu Zakona o amnestiji i autorka je više desetina stručnih publikacija i članaka iz oblasti zaštite ljudskih prava. Bila je član reformista Ante Markovića, a kasnije Građanskog saveza Srbije, koji je napustila 1996. kada je došlo do rascepa u stranci.
Od aprila 2007. bila je član Političkog saveta Liberalno-demokratske partije (LDP), čiji je predsednik Vesna Pešić.

Biljana Kovačevič Vučo preminula je aprila 2010. godine u Beogradu.

Slušaj - 1. deo:     (mp3)

Slušaj - 2. deo:     (mp3)

NAPOMENA: Fotografije preuzete sa sajta Medija centra, http://www.mc.rs/pretraga-fotografija.1965.html.

Postavljeno: novembar 2010.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Biljana Kovačević Vučo

1.Deo

Evo neki moj javni angažman je počeo da kažem sa dolaskom Slobodana Miloševića na vlast mada to nije bilo toliko vidljivo kao što je sada i taj neki fenomen javnosti ja ni dan-danas ne mogu da objasnim. Kada neko postane interesantan javnosti to je za mene neobjašnjivo i neko čudo koje me je snašlo da li prijatno ili neprijatno ne znam šta da kažem ali čienjenica je da sam prvi put osetila potrebu da se javno angažujem kada sam ugledala Slobodana Miloševića oko Osme sedmice koji je za mene bio tragičan događaja iako nisam pripadala partiji niti me se to na taj način direktno ticalo ali sam to videla kao jednu katastrofu za Srbiju u koju mi srljamo bez obzira da li je to bila stvar koja se mene lično tiče kao člana partije ili ne. Nije to bila moja priča, to je bio neki javni politički događaj koji sam ja prvi put u ovoj zemlji ipak uljuljkana u neku socijalnu sigurnost socijalizma samoupravnog, bez obzira na sva zadovoljstva i nezadovoljstva doživela kao jedan problematični trenutak gde mi treba da se izjasnimo hoćemo li napred ili nazad, to sam prepoznala kao neko povampirenje jednog četništva i jedne da kažem zastarele Srbije koja nije bila moja šoljica čaja u pogledu toga kako bi Srbija trebalo da se razvija i kako bi trebalo da ide napred. Da se razumemo nije ni Ivan Stambolić, bez obzira na tragičnost sadašnjih događaja bio moja šoljica čaja, ali sam u tom trenutku shvatala da je on i to neko društvo oko njega, malobrojno, manjinsko, u to vreme nisam znala da je manjinsko kada je sve počelo, ona jedna respektibilna politička snaga koja može Srbiju na jedan miran način da izvede iz jednog prevaziđenog socijalizma u tranziciju i u neki novi društveni sistem. Pojava Slobodana Miloševića sa njegovom retorikom, sa njegovim populizmom, sa njegovim osvajanjem masa na jedan način koji je bio onako vulgarno, jeftino, demagoški i opasan po tim nacionalističkim porukama koje nisu bile u prvom planu kako mi obično mislimo ali su bile poruke iz pozadine koje su nacionalisti, ostrašćeni nacionalisti prepoznavali kao svoje poruke što sam ja doživela kao tragediju Srbije i tada sam se prvi put u stvar i zabrinula da će u Jugoslaviju koju sam ja stvarno volela da krene sve naopake. Raspad bivše Jugoslavije sam zaista doživela kao svoju ličnu tragediju i dan-danas to teško podnosima ali me to po malo podseća i na mene onako kao jedna osveta, životna osveta, ja sam imala babu koja je bila Slovenka i koja je ceo život je provela u Srbiji posle Drugog svetskog rata iako je volela Srbe sa onog stanovišta ličnog odnosa komšija prema njoj dotle je išla njena političnost ali ona je celog života žalila za Austrougarskom na primer i mi smo se celogo života njoj smejali, što ona žali za Austrougarskom, to je nama bilo strašno smešno, e tako se meni sad moja deca već sada smeju što žalim za bivšom Jugoslavijom ali žalim i žaliću do kraja života i zaista užasno mi je teško pao raspad Jugoslavije, i u tom nekom smislu možda malo suviše rividno, možda malo suviše tvrdo za sve što se dešavalo bila sam sklona a i sad, da optužujem Srbiju kao neki glavni zamojac koji je pokrenuo ceo taj proces, sećajući se Slovenije, demokratizacije u Sloveniji, onog izgurivanja Slovenije, rata u Hrvatskoj, sada sve ono što je došlo posle toga malo relativizuje ovu moju priču jer za mene je ostala ta prvobitna trauma Slobodana Miloševića jednog totalnog nerazumevanja od strane Srbije, suštine zajedničkog življenja na jedan drugi način u nekoj nekoj reformisanoj Jugoslaviji, asocijaciji država, sasvim svejedno ali svejedno na jednom prostoru gde bigranice i dalje bile otvorene gde bi mi mogli da imamo kontakte sa prijateljima, i jednog suštinskog nerazumevanja potrebe da se spreče koflikti odnosno da se oni provociraju što su oni uradili nasuprot nerazumevanju. Da vam kažem nekako, ja sam u stvari neodlučna o tome, ja ponekad mislim da je Slobodan Milošević bio pod znacima navoda genije utilitarni genije, da je imao tu neku sposobnost održavanja na vlasti i to me je demantovalo me je sve ovo što se dogodilo na kraju sa njim, on je sada čovek koji je totalni gubitnik, ali ponekad sam mislila da je to kod njega sve isplanirano i da je to onako jedna dugoročna osmišljena politika zla, a ponekad pomislim da je to bio samo čitav niz onako kratkoročnih poteza kojima je odgovarao društveni trenutak i koji su u stvari zloupotrebljavali, da ga je on u stvari nekim svojim instinktom samoodržanja zlopupotrebljavao jednu tešku krizu u kojoj se ta bivša Jugoslavija nalazila u tom trenutku. Nekad mislim jedno, nekad mislim drugo, a kad bolje razmislim mislim da su te stvari pomirljive, verovatno ima i jednog i drugog, verovatno ima čitav niz slučajnosti, čitav niz okolnosti koje je on samo u pravom trenutku pravilno hendlovao ali da se ne bi pogrešno shvatilo da je Slobodan Milošević kriv za sve, zaista ne mislim da je on kriv za sve, zaista mislim da je on inspirator i da je vodio tu politiku i organizovao, ali da njega ne bi bilo, da nije bilo čitave te grupe ljudi, koja je velike, velike grupe ljudi koja je išla duboko do mesnih zajednica, koja mu je dala podršku, ne samo podršku da su stajali iza njega onako oportunistički zbog toga što su znali da je on pobednik, što je nekako imanentno svim društvima nažalost nerazvijenim, ali da su oni njemu davali aktivnu podršku tako što su bili aktivni studionici njegove politike, to je ta vrsta odgovornosti koja apsolutno stoji na jednom velikom broju ljudi i ne bih volela da protekom vremena mi zaboravimo da eto Slobodan Milošević je u Hagu i taj priča je završena. Slobodan Milošević je u Hagu tek treba da otvori priču ali ne u smislu kolektivne odgovornosti krivice jer sam zaista protivnik toga, ali u smislu velikog broja slučajeva koji moraju da idu zajedno sa Miloševićem ne u zaborav, nego na neku vrstu odgovornosti da li krivične, da li političke, bilo koje vrste, ali u svakom slučaju je njihova uloga da se preispita.

I onda sam se naravno, jedina opcija koja je za mene politički bila prihvatljiva bili su naravno reformisti Ante Markovića zašto naravno, to je zbog toga što ja nisam bila antikomunista, a sve one političke grupacije i partije koje su u to vreme počele da se stvaraju su meni onako imale ili veću notu antikomunizma što meni nije odgovaralo u to vreme pa ni sada mi ne odgovara taj antikomunizam vulgarni, ili su imali veću dozu nacionalizma, što mi takođe nije odgvaralo, mada sam bez ikakve dileme učestvovala na 9. martu i na svim onim događajima koji su kod ljudi, koji su onako da kažem, bili privrženici starog režima među koje su spadali i moji roditelji, mislim Titovog režima, su izazivali onako blagi užas zbog svih tih pojavnih znakova koji su se tamo javljali, zbog te neke nedefinisane političke poruke. To je bilo demonstriranje protiv i dalje smatram da je 9. mart 1991. mogao da spase bivšu Jugoslavije i da je izveden do kraja kako treba da bi bio ona prekretnica koja, tako sam se uključivala u politički život izgleda dosta nespremna, jer nikada nisam imala potrebnu pragmatičnost u svom životu niti sam znala da razmišljam na politički način, da pravim određene kompromise u određenom trenutku, i uvek sam očekivala od političara i od stranaka neku vrstu čistunstva, koja sada sam sigurna, nije dobra. Prema tome niti sam ja bila dobra za politiku niti je politika bila dobra za mene ne zato što sam ja izuzetna nego zato što imam jednu manu. Ko se bavi politikom zaista mora da razmišlja dugoročno i zaista mora da razmišlja o nekim ustupcima i kompromisima koje će da pravi. Neću sebe da uzdižem kao da sam ja vrednija od ostalih, ja zaista to smatram svojom velikom manom, ali smatram da čovek može da se bavi tom vrstom posla da bude politički angažovan na neki drugi način nego što su političari, i da može da ostvari određeni uticaj u javnom mnjenju bez tog jednog političkog čekiranja da tako kažem na izborima i u samim tim da nema manju moralnu odgovornost ali ima manju odgovornost u odnosu na biračko telo, a možda malo veću moralnu odgovornost jer u takvim poslovima kojima se ja trenutno bavim zaista upravo zbog toga što ne postoji provera biračkog tela moraš da budeš strašno jasan i da se zalažeš za neki vrednosti sistem koji je teško da se ostvari odmah, ali da to bude neka ideja vodilja i da to bude maksimalno dobro plasirano u javnosti kako bi proizvelo efekat ali ne u moju korist nego u korist nekih suštinskih promena. Bila sam u tim reformistima, sad se vraćam na onu priču, i to nam je bilo jako lepo, lepo smo se družili, tu su bili svi ljudi koji su se prepoznali između sebe, ali je onda došao jedan momenat političkog raslojavanja već kod nas, prošli su prvi izbori, Milošević je pobedio, bila je moćna demokratska stranka, moćni SPO, reformisti su bili isto veoma značajni ali je formiran i Pokret za Jugoslaviju, to je vojska formirala Pokret za Jugoslaviju i taj je dobar deo reformista u stvari napustio stranku i otišao u Pokret za Jugoslaviju, malo smo mi izgubili kompas, Savez reformskih snaga Jugoslavije za Srbiju, Jugoslavija više ne postoji, raspada se, mi ne znamo na koju ćemo stranu, jedan deo nas je navijao da se mi sada samo orjentišemo ka Srbiji i da zaboravimo na bivšu Jugoslaviju, drugi deo je bio projugoslovenski, nastala su razna trvenja, i onda smo napravili koaliciju sa Ligom Vojvodine, sa Reformistima Vojvodine, pa sa Narodnom seljačkom strankom i iudijem valjda ili republikanski klub smo jednu građanski savez tada i onda je od građanskog saveza otpala liga, pa su otpali Narodna seljačka, pa smo mi republikanski klub i reformisti napravili novu stranku koja se zvala Građanski savez, onda sam bila jedno vreme u tom građanskom savezu u koji su počeli da dolaze novi ljudi sa novim pogledima, pa Građanski savez nije uspeo da se definiše po mom mišljenju što ne znači da je objektivno da li je socijaldemokratska ili liberalna stranka.

Navedite neka imena?

Pa evo na primer iz reformista sećam se Miška Pajkovića dečka koji je završio Elektrotehnički fakultet, pa Nikole Tucića, sada mislim da nije više angažovan u politici, predaje na fakultetu Prirodnih nauka, Pera Luković je bio u to vreme tamo, Selma Latifić, Ivo Visković, Žarko Korać, Miljenko Dereta, Ivan Đurić naravno njega sam propustila, Vesna Pešić, Nebojša Popov oni su više bili uidijevci, a Vesna Pešić je naročito u reformistima angažovana, naravno Vojin Dimitrijević, Slađana Prica, to je bila jedna ekipa ljudi koji su se stvarno onako okupili oko te ideje neke transfomarcije bivše nam države bez obzira u kom obliku, da li će biti po ugledu na Evropsku Uniju ili će biti asocijacija nezavisnih država ali u svakom slučaju da se pitanje jugoslovenstva više ne sudi na pitanje unitarizma onako kako je propovedao Slobodan Milošević i srpski nacionalisti u to vreme. Posle toga Građanski savez je formirao ali sad već sasvim druga ekipa, mnogi su otišli u inostranstvo nisu hteli kada su krenuli ratovi ovde to je krenulo jedno masovno izlaženje iz zemlje, masovno razočarenje i tako eto mi da kažem poslednji mohikanci iz reformista smo pokušali da napravimo novu partiju i uspeli smo da napravimo novu partiju koja se zove Građanski savez gde su sada opet došli ljudi koji nisu bili aktivni u onom peridou reformista kada smo mi bili aktivni ali su oni se dosta zainteresovali za ideju nekog građanskog saveza, međutim već taj građanski savez kada je krenuo da se profiliše kao stranka bilo je malo nejasno šta je da li je socijaldemokratska, liberalna opcija, da li je više ili manje nacionalna, i onda taj neki reformistički potencijal je počeo da se gubi već u nepovrat, tu su sad došli uglavnom profesori sa fakulteta kao što su Dragor Hiber, Gašo Knežević, Stevan Lilić, Vojin Dimitrijević je bio od ranije ali je bio u toj ekipi, došli su neki novi ljudi i naravno da je stranka počela da menja i svoj koncept, stranku je vodila Vesna Pešić i došlo je do jedne da kažem podele u stranci u trenutku kada smo mi imali dva poslanička mesta u Republičkoj Skupštini to su bili Žarko Korać i Vesna Pešić i to zahvaljujući koaliciji sa SPO. I onda je došla jedna faza većeg ili manjeg približavanja SPO-u i sada da ne bih uprošćavala stvari ali došlo je do jedne podele u Građanskom savezu jedan deo nas se zalagao za jasno definisanje Građanskog saveza kao stranke koja će se baviti pitanjem Kosova, Crne Gore, Srbije će još u ono vreme odnosa prema Hagu, prema nacionalnom pitanju na jedan drugi način, pa za tim da će se smatrali smo da treba da se orjentišemo malo više socijaldemokratski, drugi deo je malo više smatrao liberalno, mada nije bila jasna linija razgraničenja, ali ovaj drugi deo je imao ideju legitimnu naravno protiv koje sam ja bila, pa u tom smislu ja sam više volela da pobedi ova naša strana, da mi treba da budemo malo pragmatični, da treba da napravimo jednu vrstu tešnjeg saveza sa SPO-om da bi se naš uticaj viđao više preko Parlamenta, da ne izgubimo ta mesta u Parlamentu, jer kao neparlamentarna stranka apsolutno ne možemo ništa da uradimo i sve u svemu ja jako ostajem pri svojim stavovima od onda i dalje mislim da tako treba. Pitanje je u politici ko je postupio pametnije, ali mi smo imali jedan nesrećni kongres i onda su nas lepo izbacili iz Građanskog saveza i mi smo formirali Socijademokratsku uniju, ali meni je već tada bilo previše politike, ja više nisam mogla da izdržim tu stalnu tenziju u politici koja se svodila, meni se čini, na besmislena pitanja bavljenja, bavimo se sami sobom, a društveni, politički ambijent je bio takve vrste da ti je preostajao ili da se udvaraš političkom telu ili da budeš radikalan u ispoljavanju nekih svojih ideja i da posle toga ne dobiješ ništa u politici. Samo da kažem da je između ostalih Žarko Korać bio taj koji je bio u toj grupi koji je izdvojen iz Građanskog saveza u Socijaldemorkatsku uniju i koji je posle izabran i za predsednika novoformirane stranke Socijaldemokratska unija. Međutim, pre toga ja sam se paralelno bavila aktivnostima na nevladinoj sceni. Kao što znate Građanski savez, ne, izvinjavam se, da budem precizna, nije Građanski savez nego jedna grupa ljudi bliska Građanskom savezu je oformila nevladinu organizaciju, prvu kod nas, pravu, to je Centar za antiratnu akciju. To su Vesna Pešić, Stojan Cerović, i jedna ekipa ljudi oko njih, a u okviru Centra za antiratnu akciju nas jedna ekipa Vojin Dimitrijević, Stevan Lilić, Sonja Biserko, ja, smo formirali Odbor za ljudska prava pri Centru za antiratnu akciju. I onda sam ja dok sam radila u stranci, bila aktivna, u to vreme sam inače ja radila u Vrhovnom sudu Srbije kao savetnik, moja profesija je bila ta i to bez problema, nisam imala nikakve smetnje, objašnjenje je moje stalno bilo, sam bila toliko bezobrazna, toliko sam se slikala o davala izjave toliko bombastične da su verovatno ljudi u Vrhovnom sudu ništa nisu preduzimali protiv mene misleći da neko iza mene stoji jako moćan, jer to je neka paranoidna logika koja je sve vreme vladala, ko bi toliko mogao da laje bez veze a da nema neku veliku zaštitu, tako da to je moja pretpostavka, ne vidim ni jedno jedino objašnjenje zašto su oni mene trpeli, ja sebe ne bih trpela takvu kakva jesam u to vreme, da sam bila u njihovoj poziciji, ali dobro možda su oni tako mislili da to tako može i treba, možda sam ja potcenjivala njihov demokratski potencijal ali činjenica je da me nisu dirali. Onda sam radila, sad se vraćam na Centar za antiratnu akciju, Odbor za ljudska prava formirali smo taj Odbor za ljudska prava pa smo onda učestvovali na jednom projektu koji se zvao "Govor mržnje" gde smo prikupljali tekstove iz raznih novina. Ja sam analizirala pisanje "Novosti" o širenju govora mržnje u Srbiji u to vreme povodom rata već u Bosni. To je bilo strašno. Ja sam pripremila taj izveštaj zajedno dosta interesantan podatak sa Georgijem Marićem, koji je sada član DSS i generalni sekretar Skupštine, ne mogu da povežem njegovu tadašnju pozicju sa sadašnjom ali ljudi se razvijaju u političkom smislu u raznim pravcima, i gde smo mi analizirali pisanje recimo "Večernjih novosti" i kada smo podnosili na tom jednom sastanku gde su bili Milivoje Despot, Vida Đerić savetnik ministra Svilanovića i Elena Popović koja je sada u Americi, ja se sećam da smo mi čitali taj naš izveštaj o pisanju "Večernjih novosti" i analizirali smo samo naslove koje se u "Večernjim novostima" daju, da je posle jedno 20 minuta tog čitanja svi su rekli dosta, ne možemo više da slušamo to je bilo toliko iscrpljujuće da je to zaista bilo strašno. Meni je žao što mi je u brojnim promenama kompjutera, padovima sistema, i virusima, cela ta dokumentacija uništena, to je bio zaista jedan značajan primer kako su u to vreme novine, "Večernje novisti" zagađivali ove ljude ovde i to baš u tom smislu da se pokaže pod kojom vrstom propagande su ljudi živeli ovde, to je strašno. Ne odnosi se samo na "Večernje novosti", ovaj govor mžnje, tu su se naravno analizirale i trake sa RTS-a i "Politika" ja govorim samo o onom svom delu posla koji je tako bio tegoban za sve nas u to vreme. Sada da podsetim samo na godine, izbori su bili 1990.godine, i tada je nastalo neko moje prvo veliko suočavanje sa realnošću kada su reformisti tako najkvalitetniji ljudi u to vreme u toj zemlji na primer profesor Mađar, svi su bili pobeđeni od nekih SPS-ovih nepoznatih ljudi. To je bilo jedno masovno - blanko glasanje za SPS, bili su većinski izbori, svi znaju za 9. mart da je bio 1991. godine koji smatram prelomnim, posle toga je nastalo neko formiranje Građanskog saveza 1992. godine kada su bili i izbori novi, kada je Građanski savez izašao samostalno na izbore, nakon toga je naišao jedan period našeg konsolidovanja, 1994. godine osnovali smo takođe pri Odboru za ljudska prava, odnosno Veća za ljudska prava Centar za antiratnu akciju, SOS telefon za žrtve diskriminacije: nacionalne, etničke, polne, rasne, i to je jedan veoma zanimljiv podatak, taj SOS telefon na inicijativu Vesne Pešić osnovao je Goran Svilanović, napravio je projekat i tu sam ja krenula da volontiram kao aktivista i Elena Popović, posle izvesnog vremena Goran je otputovao u Nemačku na neku specijalizaciju i bio je veoma na primer protivnik toga da ja uvlačim politiku u taj naš rad tu, a pošto smo bili u iste prostorije smeštene gde je smešten i Građanski savez Srbije ja sam svaki put posle sastanka Izvršnog odbora onako nabijena onom energijom i besom posle sastanka, znate kako izgledaju ti partijski sastanci upadala na SOS telefon i krenula da prštim na sve strane, te ovaj ovo, onaj ono, ovaj će nama ovo... a Goran je onako kulirao, mirno sedeo i rekao molio sam te nekoliko puta da ne uvodiš politiku u ovu prostoriju ovde, ovo je SOS telefon, nepolitička organizacija i tako da je on mene stalno vraćao sa tog političkog terena na univerzalnost ljudskih prava i borbu protiv diskriminacije. On je bio taj faktor razuma i onda je on tu otputovao, izvesno vreme je proveo u Nemačkoj, ja sam vodila SOS telefon i onda se Goran vratio i već je krenulo i to neko raslojavanje znači to bi bila neka 1994. godina u okrivu Veća za ljudska prava Građanskog saveza, sve je to išlo po istoj liniji, znači SDU ali i Centar za antiratnu akciju počeli su da se raslojavaju i formiran je sa jedne strane Helsinški odbor za ljudska prava čiji sam ja osnivač i dugogodišnji aktivista, posle i generalni sekretar ali i Beogradski centar za ljudska prava, pa Jugoslovenski komitet za prava deteta, pa da ne bih bila neprecizna, i da me ne bi grdila moja prijateljica Staša Zajević u to vreme osnovane su i "Žene u crnom" ja sad hoću da kažem da je Centar za antiratnu akciju bio u to vreme rasadnik novih nevladinih organizacija i onaj centar iz koga su 90% ovih organizacija koje su značajne, koje se bave ljudskim pravima, do pre jedno dve godine u stvari nastale na nekim, mi smo mislili u to vreme na nekim personalnim svađama i konfliktima, u stvari to nije bilo to. Ja sam sada ubeđena da je to bila jedna normalna faza razvoja gde je Centar za antiratnu akciju nije više mogao da bude taj okvir koji može da podnese tu vrstu kreativnosti i različitosti i energije koja je postojala kod nas i naravno stvarale su se najrazličitije nevladine organizacije iz svega toga i kakvi su naši odnosi sada, to bi sada roman mogao da se napiše. Oni u svakom slučaju imaju svoju dinamiku koja je nekad pozitivna, nekad negativna ali da su idealni nisu, ali funkcioniše. To sve funkcioniše. Znači, mi se u suštini razumemo po osnovnim stvarima, tu nema nekih bitnih koncepcijskih razlika, ali iskreno pričam o tome kako je to sve nastajalo.

2.Deo

E sad, kada smo mi osnovali 1994. Helsinški odbor za ljudska prava tu su bili osnivači Nikola Barojević, Borka Pavićević, Sonja Biserko, Elena Popović, Filip David, Vladan Vasilijević, Tanja Petovar, ja, znači nas deset je osnovalo Helsinški odbor za ljudska prava i onda sam ja počela da se bavim aktivno ljudskim pravima i u Helsinškom odboru za ljudska prava. Kako je već postojala već između krila SDU ovog krila SDU frakcije i Građanskog saveza jeste Žarka Koraća, ali između Helsinškog odbora i Beogradskog centra, odnosno Veća za ljudska prava Gorana Svilanovića tada već, oni mene lepo izbace iz Veća za ljudska prava. Zašto? Goran Svilanović kaže bez obrazloženja. Dobro, mi smo ostali prijatelji to nema nikakve veze, ali u to vreme Helsinški odbor nije ocenjen od strane Centra za antiratnu akciju odnosno Veća za ljudska prava kao organizacija u kojoj bi moglo paralelno da se radi, sa druge strane moglo je da se radi paralelno u nekim drugim organizacijam. U to vreme sam ja to doživela kao strašnu nepravdu, ali posle toga sam videla da u suštini postoji različit pristup tog rešavanja ljudskih prava, jer je Helsinški odbor za ljudska prava uvek bio onako malo provokativniji, malo radikalniji nego sve te organizacije što ja i dan-danas smatram da je dobro da postoji. I onda sam u Helsinškom odboru bila aktivna do 1997. godine, znači tri godine od samog osnivanja, kada sam ja došla u sukob sa predsednicom. Stvar je bila principijelne prirode, ja sam smatrala da već do 1997.godine možemo da pronađemo, da je prošlo ono vreme radikalizma onog tipa kakav je bio neophodan za vreme ratova, da bi sada mogli malo da se više borimo i za bilo šta da kažem ići ću na kvalifikaciju, a to želim da izbegnem, u svakom slučaju došlo je do izvesnih razlika u tome kako treba da se bavimo ljudskim pravima u to vreme. Ja sam napustila pod pritiskom ajde kažem Helsinški odbor za ljudska prava, i onda smo osnovali ovo što se sada zove Komitet pravnika za ljudska prava ali smo ga osnovali kao Jugoslovenski komitet pravnika za ljudska prava 1997.godine. Predsednica Helsinškog odbora od početka pa i dan-danas je bila i ostala Sonja Biserko koja je taj odbor u stvari veliku zaslugu, najveću, za podizanje tog odbora i pravljenja njenog imidža takav kakav jeste, ja i dalje ponavljam da Helsinški odbor takav kakav jeste bez obzira što kod ljudi izaziva razne vrste reakcija, uglavnom negativne mora da postoji mora da postoji takva vrsta organizacije u jednom društvu, znači jedna organizacija koja će na jedan malo oštriji način, malo radikalniji način nego ostali ukazivati na žestinu problema u društvu.

I pre nego što opišem neke moje kasnije aktivnosti u okviru Komiteta pravnika za ljudska prava JUKOM-a, htela bih da se setim jednog čoveka koga sam nekako u ovoj celoj priči nepravedno zapostavila a to je profesor Miladin Životić i uopšte tih aktivnosti oko Beogradskog kruga. Beogradski krug je takođe osnovan ranih '90-ih godina i to kao pobuna intelektualaca protiv politike, rata, mržnje, nasilja i kao jedna zaista institucija moram tako da kažem, koja je okupljala u početku najznačajnije intelektualce, antiratne intelektualce i antinacinalističke intelektualce u to vreme, posle je i Beogradski krug krenuo malo da se osipa, ali je veoma važno reći da je Borka Pavićević i Centar za kulturnu dekomantinaciju u početku bila aktivna u okrivu Beogradskog kruga pa su se oni osamostalili, pa na primer "VIN" Gordane Suše i niz drugih projekata jer je profesor Životić vodio tu politiku da svako treba da se osamostaljuje sa svojim idejama i sa svojom kreativnošću, znači jednu liberalnu politiku labave asocijacije da tako kažem, raznih organizacija čiju ulogu je smatrao korisnom za društveni trenutak, bez ikakve sujete, bez autoritarnost, bez toga da sve drži pod kontrolom tako da je iz Beogradskog kruga isto kao i iz Centra za antiratnu akciju pre toga nastao čitav niz značajnih institucija koje ja mislim da će tek svoju značajnost pokazati u nekom svom budućem vremenu. U tom smislu kao članica Beogradksog kluba i Helsinškog odbora za ljudska prava i prethodno ovih stranaka i organizacija koje su od početka bile antiratne, antinacionalističke, organizacije koje su shvatale šta je suština problema u društvu i koje su se u stvari borile protiv ovih posledica koje i sada nažalost trpimo. Sam se takođe smatram sledbenikom sa ovom organizacijom koju smo osnovali sa JUKOM-om tih prvih organizacija koje su postojale kod nas. Kada smo osnovali Jugoslovenski komitet pravnika za ljudska prava profesor Stevan Lilić i ja i kolege iz Građanskog saveza i iz Odbora za ljudska prava i Beogradskog kruga i Helsinškog odbora za ljudska prava, smo razmišljali o tome da je vreme da se u Srbiji napravi jedna organizacija koja će se baviti zalaganjem za vladavinu prava čime se svi bave, slažem se, koja će se baviti zaštitom i promocijom ljudskih prava koja će se baviti antimržnjom, antietničkom, antinacionalističkom mržnjom, odnosno koja će se boriti protiv nacionalizma, protiv etničke mržnje i koja će se baviti svim ovim vrednostima kojima smo se i do sada bavili ali na jedan drugi način, znači uz korišćenjem jedne druge metodologije, korišćenjem pravne metodologije. Ono što se sada nepopularno naziva legalističkim pristupom, mi smo hteli da pokažemo da može i tako. Napravili smo organizaciju koju su osnovali uglavnom pravnici i studentni Pravnog fakulteta i odmah smo napravili naš program aktivnosti, ne "ad hok" projekat obično kako nevladine organizacije pa i stranke nastaju nego smo napravili program aktivnosti čiji je osnovni cilj bio približavanje građanima ali ne u smislu političke stranke nego aktivnog učešća građana u kreiranju njihove sudbine na kraju krajeva i u kreiranju pravnog sistema i njihove aktivne uloge u borbi za njihova ljudska prava. Ljudska prava su postala onako već malo ofucani termin to je postalo nešto što je uvezeno sa Zapada, nešto što se već više ponavlja kada izgovoriš, da ne znaš o čemu se tu zapravo radi. Ljudska prava je nešto što sada svi koriste, koriste i radikali i socijalisti i DOS i svi živi i uopšte nemaju niakav odnos prema tome, ne shvataju da je to jedan deklarativni pojam koji se ostvaruje u raznim zakonodavstvima, i u raznim sistemima na veoma različite načine i da su ljudska prava taman onoliko vredna koliko doprinose kvalitetnijem životu čoveka i koliko postoje instrumenti za zaštitu tih prava. To su neka osnovna prava koja svaki čovek ima nekad se to zvalo prirodnim pravima, pa su onda nastajale neke druge generacije ekonomska i socijalna prava koja su sada nama jako bitna, pa prava invalida, hendikepiranih, to se razvija naravno, ali ono što je bitno, to nije izgovoriti samo ja imam pravo na to i to, nego je bitno pronaći instrumente da čovek ostvari svoja prava uz stalnu svest o tome da pored tih prava ima i određene obaveze i da neko na primer ko izvršava ratne zločine, ko je osumnjičen za ratni zločin ima taman onoliko ljudskih prava koliko mu dozvoljava jedan pravni sistem u sudskom postupku da koristi svoje pravo odbrane. Znači ne može se čovek koji namerava nekog da ubije da poziva na to ja imam pravo da ubijem, nema niko pravo da izvršava zločine, ljudska prava su ipak limitirana nekim društvenim kontekstom. Znači ono što ne sme da se radi posle toga ne može da bude izvor za sticanje prava. Ali može u sudskom postupku naravno da traži da ima pravo na fer i pravično suđenje i na odbranu ali to je znači limitirano nema pravo na slobodu posle toga. Znači kada izvršava zločine nema pravo na slobodu ne može se pozivati na svoje pravo na slobodu. Ovo malo naglašavam imajući u vidu trenutnu situaciju sa Radovanom Karadžiđem i tim odborom za zaštitu Radovana Karadžića i te neke lažne demokratske principe u ime tolerancije koja se kod nas u jednom totalno nezrelom društvu propovedaju, a to je ona ako si tolerantan onda ćeš razgovarati sa svakime pa makar imao i suprotno mišljenje. Da razgovaraću ali gde, sa Radovanom Karadžićem bih razgovarala samo na sudu, ili kao njegov branjenik na sudu, ili kao tužilac na sudu, znači njemu je mesto na sudu jer je optužen za ratne zločine bez obzira na moje mišljenje o Radovanu Karadžiću koje je stvarno najgore na svetu ali on je još uvek samo optužen čovek i ima ta prava na sudu ali neki Odbor za zaštitu Radovana Karadžića koju osniva profesor Univerziteta na primer Kosta Čavoški ili jedan zaista tip sumnjivog, ne sumnjivog nego užasnog morala profašističke orjentacije koji se ne stidi toga da izjavljuje za sebe da propagira fašistički gde je Dragoš Kalajić ili drugi likovi koji je ne bi zavređivali ni u jednom jedinom društvu bilo kakav pozitivni kvalifikativ su redovni gosti na našim TV ekranima, sa njima se raspravlja o tome da li Radovan Karadžić treba da se krije po prašumama ili ne, i da li je on nepravedno osuđen ili ne. Ono što na primer se u našem društvu još uvek ne shvata to naše vlasti ne shvataju i naši novinari to ne shvataju, u ime demokratije i tolerancije sada mi treba da sedimo ravnopravno i da razgovaramo sa ljudima koji brane Radovana Karadžića i pri tom, da se smatra nepristojnim pominjanje Sarajeva, pominjanje Srebrenice, pokolj Muslimana u Bosni, da se smatra nepristojnim spominjanje genocida, srpske ratne politike, ja sada govorim o Srbije jer sam stanovnik ove države i meni je stalo da se ova država stavi na zdrave osnove i da ne bazira svoju budućnost ni na kakvom prikrivanju, relativiziranju ili izbegavanju odgovornosti za ratne zločine i sada mi u ime demokratije u stvari moramo da trpimo torturu kvazidemokrata koji nisu shvatili da se na primer u nacističkoj Nemačkoj posle rata nisu susretali demokrate i nacisti da diskutuju o celishodnosti, potrebnosti ili demokratičnosti koncetracionih logora. Ovo što se sada radi je čist cinizam koji mi kao država koji očigledno nikad nismo imali demokratiju u svojoj istoriji, apsolutno ne shvatamo. Ljudi se panično plaše da izraze svoj stav i da budu netolerantni u situaciji kada moraju da budu netolerantni. Prema nekim ljudima moraš da budeš netolerantan. Ako je čovek na slobodi i zastupa i brani zločin, zločin brani, brani se zločin, u Bosni se brani sada zločin preko Odbora za Radovana Karadžića, tu tolerancija predstavlja tolerancija prema onome ko smatra da ima pravo da brani zločin i genocid, tu je tolerancija takođe nešto što treba da se zaboravi, i tim ljudima koji brane zločin, najmanje što dugujemo - žrtvama i svima onima koji su stradali u ovom ratu, svim na svim stranama, u Srbiji, i ljudima u Srbiji koji i dan-danas pate zbog toga da budemo netolerantni i da im kažemo ko su i šta su, i to je onaj prvi korak i ne smemo da dozvolimo i ja to nikad neću dozvoliti da se zaista pomešaju lončići i da sada onome ko ukazuje ljudi zločin ne može da se brani. Bilo na koji način to čini, da ga stekne, da ga sustigne ne znam neka kletva mlade demokratije da si netolerantan i da te ne pozivaju na primer da govoriš o onome što imaš da kažeš ili tako nešto. Ja ne kažem da se to meni dešava ali gledam šta se desilo Borki Pavićević pre neki dan, bio je Levijev film tamo u Reksu, bio je razgovor na temu zločina u Bosni. Borka Pavićević je jednostavno htela da skrene pažnju da se tu radi o zločinu, i da se tu ne radi o estetici i pokušala je da fokusira problem na tu neku paranoju, na ono što nas je uvelo u rat, taj jedan produkt jedne propagande, ta priča o jevrejskoj, vatikanskoj, komunističkoj ne znam kojoj sve zaveri, pokušala je da skrene pažnju na to, na jedan emotivan doživljen temperamentan način, ona odmah postaje "Utisak nedelje" negativni ili ne znam kakavi ljudi sad glasaju kakva je to netolerancija. Kakva tolerancija molim vas. Ne znam ko je izmislio toleranciju u tom smislu znači treba da budeš tolerantan prema zločinu. E to ne postoji. Tu je neka granica naravno tolerancije kada ona postaje protivna samoj sebi i kada ona u stvari gubi smisao i smatram da borba za ljudska prava takođe podrazumeva u određenom trenutku sticanje hrabrosti i reći nekome ko može da ti bude i simpatičan ali ko radi stvari koje su nedopustive, da mu kažeš da to što radi jeste zločin i da braniš u stvari i pošto se sve završilo, žrtve, žrtve rata, ne brane se ljudi koji su činili, brane se na sudu ponavljam, ali u javnosti, u javnom diskusu ne promovišu se njihove ideje preko kvazi odbrane njihovog lika. Onog trenutka kada je osnovana Odbrana priomene za zaštitu Radovana Karadžića ili kako se već zove, jer to je za mene onako paradigma ovoga što se dešava kod nas, onog trenutka kada je osnovan taj odbor, da su oni rekli slušajte ljudi on to nije mogao da uradi zato što imamo dokumente, on je naredio na primer da se ne dozvoli pokolj ljudi u Srebrenici, on je naredio, on je pokušao je da se izbori da Sarajevo bude pod opsadom tri godine. Međutim ne, oni brane njegova dela iz celog njihovog nastupa oni brane zločin u tome je problem ne brane oni određenog čoveka da je on nevin u celoj toj stvari nego brane zločin. To bi bilo kao da je neko branio Ajhmana aj sada da kažem, koji je posle osuđen, Radovban Karadžić nije osuđen pa se još uvek smatra nevinim i ja to poštujem, ali da je neko branio nekoga ko je optužen za zločin u Nemačkoj, za nacističke logore ne zbog toga da nije tamo učestvovao ili da nije radio, nego da je branio to što se dešavalo, to je nedopustivo. I tu nema tolerancije protiv toga moraš da se boriš pogotovu što su takvi ljudi zastupnici, i da kažem predvodnici demokratskih ideja kod nas. Ja tu nemam nikakve dileme, mislim tu postoji jasna granica, ali isto tako nemam nikakve dileme ni kada je u pitanju kolektivna odgovornost i kolektivna krivica. Ja zaista ne mogu da prihvatim tu jednu uprošćenu pšemu koja kod nas postoji, da pošto smo glasali za Miloševića, pošto je većina glasala za Miloševića da budem precizna za Miloševića, i zaslužili su Miloševića i Milošević je njihova kazna i ima kolektivno da odgovaraju za to, kolektivno-mentalno, kolektivno-psihiloški, moralno, politički sasvim svejedno to je suviše uprošćeno, suviše crno-bela slika za jedno društvo u krizi za jednu zemlju koja se raspadala, za ljude koji su gubili orijentaciju, koji su se plašili rizika, koji su se plašili novog, koji su se plašili kapitalizma, koji su se na kraju krajeva plašili Hrvata jer je ova propaganda, Akademija nauka, sve su uradili da ljudi budu u paničnom strahu od svetske zavere našeg okruženja a naročito Hrvatske, Albanaca, Muslimana, Ustaša, Mudžahedina, Šiptara jer to je neka retorika koja je ovde vladala deset godina i ljudi koji sede kod svoje kuće u nekoj svojoj udobnosti, kojima je bilo dobro, sve se raspada oko njih, gube penzije, još onako non-stop im se ponavlja Hanibal Ante Portas??? ili u vidu ovoga ili u vidu onoga, stavljaju sebe u neku defanzivnu poziciju i počinju da navijaju za jednu užasnu politiku ali socijalno i psihološki gledano mi možemo da se ljutimo što se sve to tako desilo, ali ne možemo da se ljutimo na ljude što nisu shvatili u čemu je u stvari stvar, što su oni sve vreme bili u situaciji da misle da ih neko napada ili ona čuvena rečenica "Da nismo mi Vukovar, Hrvati bi Zemun". To je ipak ovako odraz jednog stanja duha koje je postojalo u društvu u krizi u to vreme. Što se tiče drugih strana ja nerado pričam i o Hrvatskoj, i o Bosni i o Kosovu naravno da se tamo razvijao isto tako jedan ksenofobični nacionalizam i da se to sve pretvorilo na kraju na jednu odbranu teritorija, sa izuzetkom Bosne, Bošnjaci u Bosni su zaista najveće žrtve ovog rata koji su stvarno u tako velikom broju stradali. Opsada Sarajeva i Srebrenice su dovoljni da imamo toliko mnogo respekta da ih u ovom periodu kada su sveže te rane i emocije ne stavljamo u istu ravan sa ostalima. Što se tiče Hrvatske, naravno gledali smo svi na televiziji ono "Svi smo mi Norac" kada ljudi izlaze, mene je to isto pogodilo kao i ovo što se dešavalo u Srbiji. Mene to užasva, ja ne mogu da shvatim, ali to je taj jedan svet koji je napumpan, oni su svi isto tako bili u domoljubnom ratu, kao što su svi ovi ljudi ovde sedeli i mislili sad će da dođu Hrvati da nas sve pokolju, da nam otmu decu, da nam otimaju organe, ja sam stajala ispred škole i slušala sam šta ljudi pričaju dok sam čekala decu, e tako je i u Hrvatskoj, oni su u domoljubnom bratu, njihova deca stradaju oni su branili svoju državu, osnivali svoju državu i sada smo svi mi Norac na primer, sto hiljada ljudi izađe i to je strašno, mene to poražava, i onako dođe mi da vršitim, jer ja volim i tu Hrvatsku isto kao i Srbiju, kao i Sloveniju, kao i sve bivše zemlje Jugoslavije i ponavljam ja sam nepopravljivi jugonostalgičar, ali ne u smislu srpske hegemonije sad da bih ja sve to volela da bude proširena Srbija unitaristička država, potpuno svesna realnosti, boli me i to što se dešava u Hrvatskoj, boli me taj nacionalizam svugde takve vrste. E sada, jugoslovenski komitet je na bazi potpune svesti o ovome o čemu sad pričam, pokušao to da kanališe u korist jednog pravnog legalizma, pokušaj da se pravnim instrumentima koji su nam dati koji postoje po našem pravnom sistemu izborimo za prava ljudi čija su prava ugrožena i kada smo se osnovali, odnosno napravili taj program koji se zvao "Zakonodavna inicijativa građana" i koji u sebi pored kampanja za promociju novih zakona, novih vrednosti, novog pravnog sistema, harmonizacije, ne samo sa evropskim standardima nego i sa našim ustavima u onom delu gde su oni zaista onako univerzalno postavljeni gde postoje dobra rešenja, mi smo napravili program pravne zaštite. Znači pružanje direktne pravne pomoći građanima, čija su ljudska prava ugrožena, s tim što se to nije završavalo na tome da mi njima pomažemo pred sudom da štitimo njihova prava uglavnom preko javnosti, jer u to vreme je bilo mnogo lakše, odnosno koristila se više javnost nego što se koristio sud, i mi smo onda tim ljudima veoma, zaista mnogo pomagali u nemogućim uslovima. Sad ne mislim na sebe, ja to mislim na ekipu izvrsnih pravnika i advokata koja je trčala u najgore moguće vreme da pomaže tim ljudima, kada je represija Slobodana Miloševića dostigla vrhunac i ne samo ovde u Beogradu, mi smo osnovali još 21 kancelariju širom Srbije u okviru postojećih organizacija koje su se bavile zaštitom ljudskih prava. Pre svega htela bih da kažem da su se ovde radili fantastični pravnici koji su se naročito u to vreme mnogo žrtvovali i mnogo rizikovali da bi odbranili ljude kojima su prava zaista bila onako na jedan drastična način ugrožena. Tu je i sada naš izvrsni direktor Duško Ignjatović, tu je bio veoma aktivan i uneo je neku novu notu, novu jednu svežinu, neku vrstu duhovitosti ali je bio veoma požrtvovan i hrabar Gradimir Nalić koji je savetnik predsednika Koštunice sada sa kojim smo se ideološki razišli od kada su krenula ovde talasanja, ovde mi više nismo baš potpuno na istoj strani, dobro to se dešava, to je neka normalna dinamika u razvoju demokratije ali stvarno bi bilo nefer ne pomenuti koliko je on u suštini mnogo radio i na otkrivanju slučaja Slavka Ćuruvije i na slučaju "Ibarska magistrala" i na zaštiti nekih ljudi koji nisu bili poznati javnosti ali na jednom velikom broju takozvaniz dezertera ili onih vojnih begunaca koji su osuđivani na veoma visoke zatvorske kazne samo zbog toga što se nisu odazvali pozivu ili što je vođen pogrešan postupak protiv njih. Zatim veoma je zaslužan za oslobađanje Lore Brovine na primer, i da ne nabrajam, to je bilo puno, puno slučajeva u koje smo se mi u ono vreme kada smo se bili proglašavani izdajnicima zaista onako konkretno upuštali. Dakle, postojala je jedna ekipa pravnika koja i danas postoji koju vodi Dušan Ignjatović koga sam već pomenula, koji je radio na indivdiualnim slučajevima, ja sam više angažovana i ta ekipa oko mene, Milan Simić i drugi na prikupljanju povratnih informacija od ljudi i na uobličavanju nekih zakonodavnih inicijativa ili preporuka državi da preduzme određene mere. Tako smo na bazi hapšenja Albanaca za vreme bombardovanja i njihovog premeštanja u zatvore u Srbiji, i slučajeva ovih vojnih dezertera i ljudi koji su izbegavali vojne pozive, pokrenuli kampanju za amnestiju onog trenutka kada je potpisan mirovni sporazum posle NATO intervencije. I tu kampanju smo vodili dve godine za vreme Miloševića jer smo direktno prozivani od vojske da širimo defektizam, da pozivamo ljude da beže iz vojske, tražili smo da se oslobode svi politički osuđenici, svi prigovarači savesti i svi ljudi koji nisu želeli da učestvuju u ratu. Znači tražili smo amnestiju za sve njih. Posle promena 5. oktobra mene su zvali iz kabineta predsednika Koštunice da dođem tamo i da se dogovorimo nešto oko amnestije. I otišla sam tamo i tamo mi je predsednik Koštunica tada rekao kako on smatra da je ta amnestija za koju mi vodimo kampanju jako dobra stvar i da bi to trebalo da bude početak za novu državu i smatra da to treba da bude zakonom regulisano i da svi ljudi koji su žrtve političke osude i vojni begunci budu oslobođeni i još na kraju sastanak me je pitao da li pristajem da izdamo zajedničko saopštenje da smo se to dogovorili i to saopštenje je otišlo i nakon toga smo mi te naše predloge za amnestiju podneli određenim organima, odnosno Ministarstvu pravde, e, onda je to krenulo da se to razvodnjava, jedni su bili protiv terorizma, da vas podsetim to nije terorizam onaj međunarodni terorizam koji spada u najteže krivično delo, taj terorizam po kojem su ljudi osuđivani je jedno veoma apstraktno krivično delo gde je posledica izazivanje nesigurosti kod ljudi ili uznemirenje kod ljudi. Sa tim terorizmom se jako puno manipulisalo kao teškim političkim delom mi smo bili za sveobuhvatnu amnestiju i za terorizam da sve bude, za sva politička krivična dela ona koja se zovu protiv bezbednosti države, da to sve bude obuhvaćeno i da svi ljudi budu pušteni i tu je došlo do oredđenih neslaganja između nas u okrivu samog ekspertskog tima i onda je taj zakon onako uz mala krnjenja ipak usvojen i veliki broj i Albanaca i političkih osuđenika je pušteno i svi ljudi koji su pobegli iz vojske znači do 5. oktobra koji nisu izvršavali obavezu i to je neki naš prvi veliki uspeh usvajanje jednog zakona za koji smo se mi borili unazad tri godine. Nakon ovoga mi smo nastavili sa pravnom pomoću, oblici kršenja ljudskih prava su promenjeni, ali ono što takođe smatramo našim velikim uspehom je aktiviranje 30.000 građana za izmenu zakona o vojsci Jugoslavije i za usvajanje prigovora savesti i podnošenje našeg predloga Saveznoj skupštini o kome još uvek nije odlučivano, ali to je prvi put u istoriji parlamentarizma da 30.000 građana učestvuje u donošenju jednog zakona i da pokaže aktivnost ne samo protiv Miloševića, ne protiv ovoga nego za, za i za i taj zakon je baziran potpuno na evropskim konvencijama, preporukama i rezolucijama koja se odnose na ovu oblast i taj zakon je u stvari bio pritisak na državne organe i na vojsku da oni predlože svoje rešenje koje se srećno završilo u Skupštini sada sa skraćenjem vojnog roka na devet meseci, odnosno civilnog na 13 meseci, koje je neka vrsta kompromisa. Znači, mi smo direktno izazvali reakciju najtvrđeg segmenta u ovom društvu to je vojska i vojska je skraćena i ako mi ostanemo i dalje pri našem predlogu i borićemo se za njega.

Kako mi to radimo, mi smo zaista jedna najobičnija nevladina organizacija koja pomera neke društvene standarde, glupo je da ja pričam o tome pošto vodim tu organizaciju, ali nametanjem nekih vrednosti koje polako počinju da se inkorporiraju u našem društvu jako polako, ali se tu ipak stvar menja, aktiviranjem građana, lobiranjem ljudi koji su direktni učesnici političkog života, jednim veoma tvrdim zastupanjem, tvrdim agresivnim u pozitivnom smislu zastupanjem tih ideja i borbom za njih uz uključivanje građana. Znači mi imamo tu vezu sa građanima zbog toga što nekako artikulišemo ono što bi oni voleli da se kaže i kao tipična nevladina organizacija onim što se zove pozitivni pritisak na vlasti ili preko međunarodnih određenih organizacija koje se zalažu za te vrednosti pomeramo znači način shvatanja upravljanja društvom, vladanja društvom i dovodimo do promene zakonodavstva bez ikakve sile u onom klasičnom smislu kako se to smatra samo na bazi javnog uticaja koji imamo.

Povezani linkovi:

Verica Barać, Svetlana Slapšak, Milena Dragičević Šešić, Nataša Kandić, Ljiljana Đurđić, Jelka Imširović, Milica Lučić Čavić, Latinka Perović, Fuada Stanković, Borka Pavičević, Jasmina Tešanović

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Autor sajta  Kratka biografija Dragoslava Simića, osnivača sajta www.audioifotoarhiv.com
Dragoslav Simić Video zapis - O knjigama koje govore: Veče Dragoslava Simića. Narodna biblioteka Kruševac. Novinarka Maja Martinović, (Radio televizija Kruševac) 2006.
Dragoslav Simić je ekspert za proizvodnju radio programa o čemu svedoči ovaj sajt na kome možete čuti 1000 dokumentarnih radio emsija Dragoslava Simića: opširnije vidi

sicke41@gmail.com

english   YouTube   facebook sajta

Staza Vašeg puta vodi Vas u svet audio i foto arhiva novinara Dragoslava Simića.
Najznačajnije ličnosti iz političke i kulturne istorije nekadašnje Jugoslavije i današnje Srbije, pojavljuju se u izlozima ovog sajta.
Možete čuti veliki broj dokumentarnih radio emisija Dragoslava Simića i njegovih kolega po izboru urednika ili gledati fotografije snimljene iz profesionalnog ugla. Sajt otvara sačuvane porodične zvučne arhive na srpskom jeziku nastale pre i posle Drugog svetskog rata.
"Gosti sajta", “Knjige koje govore”, "Vaša pisma", "Radio kritika", "Prijatelji sajta", "Novi projekti", "Da li ste pročitali retke knjige" ~ samo je deo stranica ove elektronske izložbe okrenute novim medijima u svetu.
Sajt spada u domen nematerijalne kulture. Sajt je nekomercijalan.
Pristup sajtu je slobodan. Podržite ga donacijom. Novčani prilozi uplaćuju se preko žiro računa.
Informacije: urednik sajta Dragoslav Simić sicke41@gmail.com


Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti, E-prodavnica

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana